Predsjednik Skupštine grada Bálint Pásztor voli se, izgleda, praviti Tošom, a kada to više nije u mogućnosti, tošama voli praviti građane. Ne pokazuju to samo njegovi odgovori u intervjuu u ovom broju Hrvatske riječi u kojima on najoštrije osuđuje nametanje kolektivne krivnje jednom narodu, a kada se to i dogodi na sjednici Skupštine grada, on se kao predsjednik toga tijela pravi Tošo i nijednom riječju ne reagira, a kamoli da oduzme riječ i uputi javnu opomenu nekom od vijećnika iz redova koalicijskih mu partnera. Pravi se Tošo Bálint Pásztor i kada kaže kako Skupština grada nije mjerodavna institucija koja bi se trebala baviti utvrđivanjem razlike između govora i jezika, ali mu to ništa ne smeta što će upravo kuća na čijem je čelu govor pretvoriti u jezik. Ali... nije njegov intervju u ovom broju Hrvatske riječi tema ovoga teksta. Tema je on sam.
Bálint Pásztor, o tome smo već pisali, pravio se Tošo i kada je moćna DG Company uzurpirala javni prostor zauzimanjem čitavih dijelova ulica, rušeći tamo i gradeći što god joj se i gdje god joj se svidjelo, da bi se nedavno, kad je investitor već odnio šalu, pojavio kao jedan od zaštitnika jezgre grada u vidu stopiranja daljnje provedbe realizacije Plana detaljne regulacije za zonu II. u Subotici. A bio bi, vjerojatno, Bálint Pásztor zavaljen u komotnu poziciju Toše da ga iz nje na posljednjoj sjednici Skupštine grada nije pomjerio vijećnik Pokreta građanske Subotice (PGS) Ferenc Sövény, upućujući pitanje ravnateljici Javnog komunalnog poduzeća Palić – Ludos Márti Dobó je li joj poznato da je srušena čarda u Selevenjskoj šumi, jesu li (budući da je skrb o Selevenjskoj šumi u njihovoj nadležnosti) to uopće dopustili i jesu li taj slučaj prijavili nadležnim tijelima. Čuvši to, Bálint Pásztor je iz opuštenog promptno zauzeo obrambeni stav, pojavljujući se kao predsjednik Skupštine grada u ulozi odvjetnika i Márte Dobó i vijećnika Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) Attile Mészárosa koji je počinio to nedjelo na privatnom imanju.
Argumenti koje je Bálint Pásztor tom prigodom iznio u obranu Mészárosa nedvojbeno navode na zaključak da, kada to već ne može biti sam, on tošama želi praviti sve građane koji misle da imaju pravo misliti svojom glavom i koji se još sjećaju da je prošle godine bilo nekakvih izbora. Naime, po interpretaciji Bálinta Pásztora, njegov stranački kolega Attila Mészáros, rušenjem čarde u Selevenjskoj šumi, učinio je bogougodno djelo, jer je na taj način zaštitio svoje sumještane iz Kraljevog Briga, budući da su u njoj (čardi) krov nad glavom pronašli migrnati! Drugim riječima, Mészáros se, po Pásztorovom viđenju događaja, u ovom slučaju pojavio kao neka vrsta Supermena koji svojim ili tuđim buldožerom obavlja društveno korisni rad, zamjenjujući ujedno i policiju i tužiteljstvo. Valjda u znak zahvalnosti što je posao obavio umjesto njih niti policija niti tužitelj protiv njega nisu poduzeli ništa (recimo: privođenje, pritvor, davanje izjave i podizanje optužnice), jer je u cijeloj ovoj priči jedino bitno da je riječ o migrantima. A o migrantima, zna se (možete pročitati i u intervjuu), i Pásztor i Mészáros imaju isto mišljenje, s tim što je ovom drugom zapalo obavljanje malo prljavijeg posla, pa je to netko još i smio primijetiti. A kako je i u državi i na lokalu SVM važan faktor vlasti, što bi se pa policija i tužiteljstvo miješali u to? I njima je – to svakodnevno dokazuju – uloga Toše jednako poznata i ugodna koliko i samom Pásztoru.
Pokazalo se tako i na sjednici Skupštine grada da je riječ »migranti« – baš poput utipkavanja u tražilicu – čarobni pojam za ljude izvan zakona, zbirna imenica za bezlične osobe uz koje se ne može vezati ništa pozitivno. U opisanom, a stvarnom, primjeru dovoljno je samo izgovoriti tu čarobnu riječ pa da nepovredivost privatne imovine prestane važiti, jer se obavlja sveti posao od općeg interesa: čišćenje terena do konačnog rješenja – Europa bez migranata! Ponukan ovakvom obranom pravnika Bálinta Pásztora čitatelj s malo mašte lako bi mogao zamisliti situaciju da stanovnici Nose usred noći jave da na jednom salašu, tamo negdje prema Róka tanyi, obitavaju migranti i zamole Attilu Mészárosa, onako bunovnog, da brzo navuče svoj rušiteljski kostim, pusti buldožer s lanca, sruši objekt i ostavi preplašene konje da galopiraju okolnim prostranstvom. Ili – ne daj, Bože – da netko, ne mora nužno Mészárosu (ima takvih još), baš negdje ispred stana predsjednika Skupštine grada kaže: »Tamo su migranti!«.
Na žalost, i starija i novija povijest ne jednom je pokazala kolikom se brzinom s riječi prelazi na tijela. Možda upravo tolikom, a i to se ne tako davno dogodilo u Kraljevom Brigu, kao što je lakoća prelaska s rušenja na paljenje imovine. Zarad čistote terena i grijanja duše. A onda ni Tošo više ne pomaže.
Z. R.