Osobni identitet pojedinca razlikuje od drugih osobnih identiteta prije svega različito središte samosvijesti, osjećaj vlastite subjektivnosti. Osobni identitet je rezultat našeg odrastanja, te formiranja tijekom adolescencije, sjetimo se samo pitanja koja smo sebi postavljali – »Tko sam ja?«, »Što želim raditi?«, »U što vjerujem?«. Naši se stavovi izgrađuju na iskustvu i raznim istinitim i lažnim informacijama, činjenicama i predrasudama. Tijekom formiranja identiteta dolazi i do afirmacije, ali i negacije pojedinih stajališta, to umnogome ovisi i od odgoja u obitelji, ali i od odgoja i obrazovanja u školi.
Počela je nova školska godina i zbog toga pišem o formiranju identiteta, a u ovome broju našeg tjednika donosimo i prilog o znanstvenom skupu u Golubiću, čija je tema bila – znanjem do identiteta, koja je vezana uz postojeće sustave obrazovanja u regiji.
Osim osobnog identiteta, postoji još nekoliko tipova identiteta, kao što su kulturni, vjerski, spolni i etnički identitet. Nas će ovom prilikom interesirati hrvatski identitet ovdašnjih pripadnika naše manjinske zajednice, za čije je formiranje potrebno i znanje, prije svega, da je materinji jezik jedno od najsnažnijih obilježja identiteta, osobe i naroda, a to se naravno treba učiti i u školi. Mnogi od nas to nisu imali priliku učiti, kada smo bili učenici. Možda će ovaj zapis nekome zvučati banalno i odveć poznato, ali nije uopće trivijalno kada se hrvatski jezik uči od malih nogu prilikom nastave, kao što nije nevažno kada se uči o hrvatskoj književnosti i kulturi ili o povijesnom prostoru, koji također čini identitet, a nije beznačajno ni učiti o vjeri, koja je također element društvenog identiteta, a kruna svega je i učiti kako je hrvatski nacionalni i kulturni identitet europski multidimenzionalan, jer pripada gotovo svim europskim, ali i određenim istočnjačkim tradicijama.
Sada imamo ovdje u Srbiji naše hrvatske odjele, te se i zbog svega navedenog trebamo što više zalagati za njihov kontinuitet i boljitak, kako to čini i HNV. Ako nekome ova rečenica zvuči plitko, neka se samo upita – je li ikada razmislio o važnosti sustava za upravljanje učenjem!
A da, kao i uvijek, nije sve jednostavno s »poznatim« identitetom, govori i aktualna kriza kulturnog identiteta suvremenog čovjeka zbog nastanka vakuuma kulturnih vrijednosti i poremećaja u obrascima kulture. Iako naizgled nije u pitanju obrazac kulture koji isključuje alternative, jer se postmoderna lažno predstavlja i kao društveni kontekst u kojem se ne dovodi u pitanje pluralitet kulturnih formi, u postmodernom dobu nadvladava trend relativizacije, kojim se uspješno rastaču identiteti. Dominantan socijalni model forsira dezangažiranje i pasivnost, a devalvirani su progres i univerzalizam i zbog toga se potencira diferencijacija i fragmentacija, uz ideju o neprestalom promjenljivom «ja«.
U toj situaciji, rješenje je ipak jednostavno: umjesto postmodernističke krilatice reciklaže i relativizacije kriterija, neka krilatica bude kreacija, jer budućnost je sada! Zvučalo nekom plitko ili ne, držim prvašićima fige u novoj školskoj, kao i svima koji uče, bez obzira na godine. Dobro ljudi, polako, znam i sam – i meni bi fige držao Rousseau da ovo može pročitati.
Z.S.
