U vrijeme kada je uskrsni broj Hrvatske riječi već bio tiskan održana je sjednica Supštine grada Subotice na kojoj je tema ponovno bila uvođenje »bunjevačkog jezika« u službenu uporabu. Planirano ili izazvano, tek na dnevnom redu našao se i prijedlog da se o tome organizira javna rasprava. Uz rizik da mi se prišije da sam od onih koji će uvijek reći da je čaša poluprazna, iskreno ne očekujem da će javna rasprava ovu cijelu priču skrenuti u drugom pravcu. Ne zato što neće biti dovoljno argumenata da se potkrijepe uporna nastojanja da se pokaže i dokaže kako se ne može govoriti o jeziku već govoru, već zato što se neće vagati argumenti za i protiv, zato što je (politička) odluka već donijeta i što je javna rasprava samo zadovoljavanje forme i pokušaj zatvaranja usta onima koji se glasno protive ovoj inicijativi.
Referirajući se na članak objavljen u beogradskoj Politici u ovom broju Hrvatske riječi piše jezikoslovac Josip Lisac. Reagira na tvrdnje iznijete u tom dnevnom listu, jer svoj demanti (gle čuda) tamo nije mogao objaviti. Iako se u tekstu držao struke i direktnih odgovora.  
U ovom broju Hrvatske riječi (kao i u dva prethodna broja) o jeziku pišemo i na malo drugačiji način. U susret upisu donosimo priče mladih koji su tijekom školovanja pohađali nastavu na hrvatskom jeziku, nakon toga upisali željene fakultete u Srbiji ili Hrvatskoj, završili studije, a neki od njih danas su ponovno u nastavi na hrvatskom, ali kao profesori. I što je zanimljivo: učenice su im bile i mlađe sestre. Neki od njih, danas kao roditelji, svoju djecu upisuju također u nastavu na hrvatskom. Za one koji možda dvoje – upisati djecu u cjelovitu nastavu na meterinskom jeziku ili ne, bolje od ovakvih preporuka nema. 
A ove godine bit će upisana 20. generacija učenika koji cjelovitu nastavu pohađaju na hrvatskom. U tih 20 godina stjecalo se iskustvo, radilo na poboljšanju uvjeta za nastavu, na osiguranju nastavnog kadra, udžbenika…. Razlog više za donijeti ispravnu odluku. 
Z. V.