Kolumne

Kandidatkinja za predsjednicu SAD Hillary Clinton je rekla i sljedeće: »Ako želim fotografiju i priču na naslovnoj stranici, samo promijenim frizuru«. Ova izjava je primjerena tabloidnoj kulturi, čije mehanizme sigurno dobro poznaje aktualna kandidatkinja američkih demokrata, bivša prva dama, koja u izbornu trku ulazi sa zavidnom prednošću, kako to mediji prenose, jer više nego bilo tko drugi umije privući medije i financijere od čijih će se priloga plaćati predizborni mitinzi i reklame. Ta informacija ne zvuči kao nešto novo, ali vjerujem da će se svaki čitatelj smrznuti, bez obzira na ljetne vrućine, kada pročita kolika se suma predviđa za izborno promoviranje bivše državne tajnice Hillary, a radi se o 2,5 milijarde dolara, prema pisanju New York Timesa.

Poznata je i njena izjava da »novinari imaju velik ego, ali nemaju mozak«. Imaju li pojedini novinari mozak ili nemaju, o tome mogu prosuditi čitatelji, ali kao novinar sigurno znam da tri dijalektička zakona koje je naveo Engels neće dovesti do društvenih stvaralačkih momenata koji će nadvladati mogućnost postojanja spomenutih 2,5 milijarde dolara namijenjenih za reklamu, tj. društveno uređenje u kojem je tako nešto moguće. O mozgu novinara se može razgovarati, ali, ako ništa drugo, novinari bar mogu postavljati pitanja, primjerice – zbog čega bi netko financirao baš kampanju Hillary?

Odgovor je jednostavan, o čemu su pisali Washington Post i New York Times, iznoseći kako je Hillary u vrijeme kada je predvodila diplomaciju u prvom Obaminom mandatu, lobirala kod raznih inozemnih vlada da poslove sklapaju s američkim kompanijama koje su financirale njenu kampanju kada se prvi put kandidirala za šeficu Bele kuće. 

Među bezbrojnim primjerima i predstojeći američki izbori pokazuju da se bez plaćene promocije –reklame ne može, pogotovo kada je u pitanju »dramatizacija proizvoda«, kakva jest predizborna kampanja, jer se reklamom može dugoročno stvarati i održavati pozitivna predstava o događaju, osobi ili robi. Obrni-okreni, gdje god vidiš prazno mjesto reklamu posadi, a o tome se staraju masovni mediji i oglašivači.

Do reklama stižemo i u priči o privatizaciji medija u Srbiji, koja se mora okončati do konca listopada. Pojedini novinari tvrde kako su lokalni mediji u vlasništvu države, tj. lokalnih samouprava, bili prenositelji propagande vlasti, te da nisu služili javnom interesu, ali ostaje pitanje koje su namjere onih koji se pojavljuju kao kupci medija? Bez obzira na priču o segmentu projektnog financiranja na natječajima, novim vlasnicima kupljenih medija sfera interesiranja će sigurno biti i prihod od reklama. A kako drugačije zaraditi? Treba reći kako se ova privatizacija ne odnosi na medije čiji su osnivači nacionalna vijeća nacionalnih manjina, a glede elektroničkih medija zvuči razumno da se zadrže manjinske emisije zbog marketinške isplativosti u sredinama, gdje su nacionalne manjine u većini. Priča jest složena, ali što sad ostaje ovdašnjim medijima? Ostaje sadnja. Reklama ili kvalitetnih priloga – pitanje je sad! Utopija i dalje ostaje dozvoljena.

 

Z. S.