Intervju

Mnogo je toga što ukazuje na činjenicu da su Subotica i njezina okolica bili razvijeno vinogradarsko područje. Toponimi poput Bačkih Vinograda, pa Istočnih, Zapadnih i Bajskih vinograda u Subotici ne ostavljaju mjesta sumnji čime su se ljudi u tim područjima bavili. Isto je, recimo, i s Tavankutom ili Mirgešom, gdje je ova vrsta poljoprivredne proizvodnje na njihovim pjeskovitim predjelima bila dominantna. Međutim, nekako s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga stoljeća u ova su dva sela vinogradi sve više počeli ustupati mjesto voćnjacima da bi tek u posljednjih desetak godina došlo do sporadičnih vraćanja uzgoju vinove loze. Naš sugovornik Marin Skenderović iz Mirgeša u potpunosti se uklapa u ovaj sažeti uvod: korijeni njegovog obiteljskog stabla usko su vezani s korijenima vinove loze, a iako nekoliko puta krčeni, vinogradi na njihovom imanju ponovno su nicali. Uostalom, poslušajmo njegovu priču:

 

»Moji stari su se oduvik bavili vinogradima: bavio se pradida, a bavio se i dida sve dok im Titov režim nije oduzo i zemlju, i vinograde i sve ostalo. Al opet: tata je krenio s malo vinograda, pa se sadilo malo više, pa je opet došlo vrime kad se više nije radilo to staro vinogradarstvo. To je bio crnački poso: radilo se puno i provodilo tušta vrimena u vinogradu. I na kraju je došlo vrime da se sade novi vinogradi, s drugim uzgojnim oblikom, pa smo se i sami učili tom poslu i na kraju imamo karlovački uzgojni oblik. To je 'liza' na najvećoj površini u našem vinogradu i možem kazat da daje dobro vino. Ona ko da je napravljena za naše područje: ne smrzne se, znači otporna je na zimu, a skupi i puno šećera, pa zbog tog daje kvalitetno i jako vino. Zbog tog su je zavolili i vinogradari, a vrimenom i ljudi. Osim 'lize', imamo i 'kevedinku', koja je ko sorta najbolja za rđave piskove. Imamo i 'beogradsko bilo' i još par sorti. Sve u svemu, malo se bavimo vinskim, a malo stolnim sortama.«

 

HR: Kada ste počeli s ovim načinom proizvodnje i koliku površinu vinograda obrađujete?

Počeli smo 2002. kad su posađeni prvi »novi vinogradi«. Od tog doba iz godine u godinu smo sadili sve više i više da bi stigli do današnji pet jutara. Nama je, međutim, najveći problem plasman, jel ništa nije organizirano pa smo pripušteni sami sebi. Kadgod je bio Podrum Palić, koji je otkupljivo grožđe, a sad kako se snađemo. Al opet, danas dobar dio grožđa prodamo, a vino koje napravimo ostane za nas i naše bližnje. Isto je i sa stolnim sortama: prodaju se ko se kako snađe. Malo ode megamarketima, malo peci.

 

Zlatko Romić

 

Opširnije u tiskanom izdanju