Skupina pripadnika hrvatskog naroda koja danas živi u Banatu naseljava, u manjem ili većem postotku, mjesta – Boka, Neuzina, Perlez, Starčevo i Opovo, a značajniji broj živi u Zrenjaninu. Svi su oni štokavci, a stari zavičaj valja im tražiti u nekadašnjim županijama Ličkoj i Modruškoj, te na prostorima oko Petrinje i Gline. U istraživanju hrvatskih govora u Banatu, kako rumunjskom tako i jugoslavenskom, naš uvaženi dijalektolog Ivan Brabec navodi da matice umrlih starčevačke župe sadrže zapise o selima u Lici i Kordunu odakle potječu prvi tamošnji Hrvati.
U posebnu skupinu banatskih Hrvata, slobodno rečeno, spadao bi nekadašnji živalj u Novom Bečeju, koji je tamo zabilježen već na kraju prve polovice XIX. stoljeća. Pretežit broj njih bavio se brodogradnjom. U Novom Bečeju, središtu žitarske trgovine, bila je naime glavna srednjobanatska skela na Tisi. Izgradnjom željezničke pruge Novi Bečej je izgubio dotadašnje svoje značenje, pa su se hrvatski brodograditelji u većem broju raselili, a zabilježena su i pomađarivanja bečejskih hrvatskih obitelji. Po podacima Ante Jagića iz 1924. godine bilo je u Radojevu oko 350 Hrvata, u Boki je njihov broj iznosio nešto manje od 700, a u Neuzini ih je bilo oko 200. Bilo je to već vrijeme kad su stali gubiti hrvatske općine i škole. Po Vladimiru Mitroviću te su se brojke 1977. godine znatno smanjile, pa je ostalo u Radojevu 51, u Boki 215 te u Neuzini svega 37 Hrvata.
Ivan Andrašić
Opširnije u tiskanom izdanju
