Vjenčana fotografija Julke Horvacki Palivuk i Andrije Kujundžića Čiče snimljena je 1931. godine u Subotici. Već na prvi pogled vidi se, po odjevnoj svatovskoj kombinaciji mladenaca, gospodska urbana nota koja je u to vrijeme još uvijek posve neubičajena kod većine hrvatskobunjevačkih starosjedilaca ovih krajeva. Jer, mnogi bračni parovi su se još godinama kasnije vjenčavali u narodnim nošnjama i klasičnoj opravi ili naglašenim elementima folklornog odjevnog izričaja. Ali, junak naše priče, popularni nogometaš, nogometni sudac i trener, uz to još i vrsni atletičar, sudjelovao je kao član nogometne reprezentacije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na Olimpijadi u Parizu 1924. godine i vidio svijeta. Djelić pariškog glamura donio je doma u svoj rodni grad i utkao ga u sretni trenutak ulaska u bračnu zajednicu s Julkom, inače bliskom rođakom Martina Horvackog, nogometaša i jednog od osnivača najstarijeg kluba u državi, NK Bačka. Ništa bez nogometa...
Jedan od najvećih u povijesti
Već sama činjenica kako je Andrija Kujundžić Čiča bio sudionikom Olimpijskih igara određuje ga kao jednog od najvećih igrača Bačke u njezinoj, sada već, 120 godina dugoj povijesti. Rođen u pretposljednjoj godini 19. vijeka (1899.) nogomet je počeo trenirati 1912. godine kao junior, a potom i kao igrač rezervnog sastava crveno-bijelih. Prvi službeni susret odigrao je, neposredno pred Prvi svjetski rat, 7. travnja 1914., protiv Trgovačke omladine u Somboru (7:1 za Bačku prim. a.), ali status prvotimca započeo je tri godine kasnije i zadržao ga suvereno sljedećih deset godina sve do kraja svoje uspješne aktivne nogometne karijere 1927. godine. Izuzev među vratnicama, bio je trenerima na raspolaganju po svim momčadskim pozicijama i zadaćama, ali najuspješniji je bio na poziciji desnog ili lijevog braniča s koje je dočekao i poziv u reprezentativnu vrstu. Imao je savršeni pregled igre, bio je izuzetno brz (jednom je istrčao 100 m za ono vrijeme odličnih 11,7 sekundi) i odlično je blokirao protivničke napadače. Iako je igrao u obrani, Čiča je bio više nego korektan nogometaš i nije podnosio grubu i prljavu igru nego je maksimalno negovao fair-play igru i gentlemanski odnos prema protivniku. Poslije, kao nogometni sudac, oštro je znao sankcionirati grubosti i svojim autoritetom držati disciplinu na terenu. Pored brojnih susreta u majici voljene Bačke, 1921. godine Čiča (kako su ga svi zvali) Kujundžić je debitirao za reprezentaciju kraljevine SHS protiv Čehoslovačke (1:6) u Pragu. Sljedeće godine igrao je i protiv Rumunjske (1:2), no unatoč porazima u oba susreta, prema pisanju tadašnjeg tiska, bio je jedan od najboljih u redovima svoje momčadi. Ipak, sudjelovanje na Olimpijadi u Parizu jamačno je kruna njegove nogometne karijere i ponos za grad Suboticu iz koje je 1901. godine i započelo organizirano bavljenje loptanjem na ovim prostorima.
Respektabilna svestranost
U uvodnom dijelu spomenuto je kako Andrija Kujundžić Čiča nije bio samo nogometaš nego i nadareni atletičar. Na nagovor Ljudevita Vujković Lamića, rodonačelnika subotičke atletike, sudjelovao je i na atletskim mitinzima i natjecao se u nekoliko disciplina. Odličan sprinter na 100 m, kuglu je bacio do 11,1 m, a disk na daljinu od 37,30, dok je bio i član štefete 4 x 100 skupa s Martinom Poljakovićem, Željkom Šlezakom i Perom Šarčevićem.
Nakon prestanka s aktivnim igranjem, bio je dvanaest godina trener u svom matičnom klubu te se usporedo bavio i suđenjem nogometnih susreta (1927. – 1935.). Uz sve nabrojene sportske aktivnosti, Andrija Kujundžić Čiča bio je gradski službenik i dugogodišnji zapovjednik profesionalne vatrogasne straže u Subotici.
Za svoje sportske zasluge nagrađen je brojnim pokalima, medaljama, plaketama i prigodnim nagradama, ali najznačajnija priznanja su spomen medalja s pariške Olimpijade, Zlatna medalja Nogometnog saveza Jugoslavije i velika počasna diploma NSJ za igranje u reprezentaciji.
D. P.
