Dani poklada uvijek dolaze baš u vrijeme kada se zima bori s proljećem. U Starčevu, kao i u mnogim hrvatskim krajevima, pokladni je tjedan uz još dva dana preostala prije uskrsnog posta ili korizme bio poznat kao doba zabava, ludovanja, zbijanja šala, maskiranja i svega što uz to ide. Povorke ovoga tipa u Starčevu su se nazivale agovi.
Nedjelja je, prema kazivanju Starčevca Vinka Rukavine (1953.), bila rezervirana za djecu. Njih su zvali malim agovima. Mladi bi se tada maskirali tako što bi na običnoj bijeloj krpi od tkanoga platna, u Banatu poznatog kao pargar, bojama nacrtali nekakav strašni lik, izrezali rupe za oči, usta i nos te to navukli preko lica. Zatim su preokrenuli i na sebe stavili neki dotrajali grudnjak od janjeće kože ili, pak, staru bundu, odjenuli rasparane gaće te tako išli po ulici i plašili ljude i ostalu djecu i prolaznike. Bilo je zanimljivije ako bi se psima oko vrata vezala kakva klepetuša ili zvonce i na taj način bukom izazivala još veća pozornost. Ponekad su se djeca udruživala, pa su išli i u grupama.
U ponedjeljak je već bivalo ozbiljnije. U velike agove išli su malo stariji. Njihove maske su bile strašnije i bolje pripremljene, a bili su i organiziraniji. Skupljali su se u velikim grupama i posjećivali kuće mještana, a osobito su voljeli zalaziti tamo gdje su znali da netko od ukućana zazire od maskiranih ljudi.
Posljednji dan poklada bio je utorak i tada se išlo u didove. To su znale biti čitave povorke dobro maskiranih ozbiljnih mladih ljudi, žena, momaka, pa i djevojaka. Oni su obično i nešto prikazivali, a najčešće su to bili svatovi. Usput su zadirkivali prolaznike, zalazili u dvorišta plašeći domaćine, ljubili su i provocirali mlade žene i snaše, a gdje je bilo djevojaka one su se osobito morale dobro paziti. Tražili su i dobivali jelo i piće, a gdje nisu bili dobro primljeni mogli su napraviti i neku štetu. Za poklade su se pripremali svi – od najmlađih do najstarijih, a kućanice su pekle posebnu vrstu kolača – šprickrofne. Nakon ovakvog cjelodnevnog ludiranja po selu, svi su najčešće završili negdje na kostimiranoj zabavi gdje su se do kasnih večernjih sati izludovali, naigrali i napjevali, jer je sutradan već slijedila Čista srijeda – Pepelnica, dan zapovjednoga posta i nemrsa, koja je pritom označavala početak duhovne i tjelesne priprave za Uskrs.
Pokladna nedjelja bila je uobičajena, kao i skoro sve nedjelje kroz godinu, a na taj dan ručak u Banatu je karakterističan. Neizostavna je juha, kokošija ili goveđa, s pravim domaćim rezancima, a onda i kuhano meso, umak i na kraju pečenje. Obavezni su bili i kolači. Običnom nedjeljom gazdarica je mesila kolače ili po želji ukućana ili po svom odabiru.
Kako je već rečeno, poklade su posebno vrijeme u godini, pa su se tako tada pravili i posebni kolači – šprickrofne. Rukavina kaže da se za šprickrofne prvo treba skuhati kulja od brašna, najbolje miješanog oštrog i mekog, i to na pola voda pola mlijeko, pa još dodati malo nekakve masnoće, putra ili margarina. Kad se kulja ohladi, u nju se doda bar šest jaja, i to jedno po jedno, dok se sva dobro ne umiješaju. Kad je tijesto gotovo, posebnim špricem se spušta u vruću masnoću i tako prži dok ne porumeni. Kad dobiju boju, šprickrofne se izvade na pladanj, pospu šećerom i cimetom i mogu se poslužiti.
Starčevom su agovi posljednji puta defilirali prije deset godina, a fotografija koju objavljujemo uz ovaj napis snimljena je potkraj pedesetih ili početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je ovaj običaj svake godine redovito održavan. Ona se nalazila u albumu obitelji Brozina, a na njoj među ostalima s harmonikom pozira Nikola Pavlić zvani Braca (1893. – 1963.), dugogodišnji kantor crkve svetog Mauricija u Starčevu.
Dalibor Mergel