Čitajući razne izjave i tekstove ovih dana o pravima manjina, o odnosima između Srbije i Hrvatske, pomirenju... sjetila sam se kolege s kojim smo prije desetak godina bili na skupu o nacionalnim manjinama u Lovranu. Tada je kolega, koji nas je u bijelom Yugu vozio sve do Lovrana i natrag gdje smo bili gosti Zajednice Srba u Rijeci, govorio o toliko puta ponavljanoj frazi kako su manjine mostovi suradnje među državama. Kazao je kolega Nèmeth kako on ne želi biti most jer se po mostu – gazi. A kao što znamo iz vlastitog iskustva mostovi se, osim što se po njima gazi u miru, u ratu i ruše, uništavaju. I stvarno baš me zanima tko je i kada smislio tu sveprisutnu frazu o manjinama koja se rabi prečesto osobito u svečanim događanjima, bilateralnim susretima u nacionalno mješovitim sredinama. Kada političari nemaju neku bolju ideju tu je uvijek ona stara – manjine su mostovi suradnje... Međutim, i ova kao i svaka druga fraza, u stvari ne govori ništa o stvarnom položaju neke manjine u nekom konkretnom društvu već samo služi kao pomoćno sredstvo za popunjavanje »praznina« u neiskrenoj i neodgovornoj politici i zamagljivanju stvarnog stanja stvari.
A jedan od načina da se pokuša ustanoviti stvarno stanje stvari kada je riječ o položaju manjina u nekoj zemlji su i povremene analize eksperata. Nedavno je objavljeno izvješće o situaciji u oblasti prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji u kojem su predstavljeni nalazi i preporuke Ekspertne misije EU. U izvješću se, među ostalim, u poglavlju pod nazivom sveukupna situacija manjina u Republici Srbijji navodi kako je pravni okvir veoma razvijen i sofisticiran s relativno detaljnim zakonskim odredbama i otvoren je za međunarodne norme, međutim istodobno je veoma složen i sveukupno nedovoljno koherentan što za posljedicu ima da dolazi do sukoba normi koji se rješavaju prije političkim nego zakonskim sredstvima. Drugim riječima ukoliko nemaš političke moći nema niti realizacije prava (vidi problem udžbenika). Također, mišljenje eksperata je bilo da ne postoji jasna podjela institucionalnih nadležnosti, te da je općenito nerazvijena osjetljivost i svijest o pitanjima i pravima manjina kod velikog dijela stanovništva, kako političara i državne administracije tako i šire javnosti. Da bi došli do ovih ocjena stanja stvari eksperti su proveli više dana u Srbiji, posjetili mnoge gradove i razgovarali s predstavnicima vlasti, nacionalnih manjina, nevladinih udruga. Govoreći iz vlastitog iskustva, možemo potvrditi ovakve nalaze jer je evidentno da se u Srbiji, kada se govori o manjinama uglavnom govori o srpskoj manjini u drugim državama i njezinim pravima a »domaće« manjine kao da i ne postoje ili ako se o njima govori često se vide kao problem ili pak folklorni ukras na šeširu. Iz tog razloga možemo se složiti s kolegom s početka teksta. Manjine ne bi trebalo promatrati kao mostove suradnje jer u svakoj situaciji zatezanja odnosa i napetosti između država, a koje bi trebale te iste države rješavati, mostovi pucaju. I manjine od nekih imaginarnih mostova suradnje, ne rijetko, postaju instrumenti ili pak taoci nekih pogrešnih politika.
J. D.
