»Rat je strašan, strašan...«
»Pa, što je? Što se dogodilo?«
»Igrali bismo poker, ali nam nedostaje četvrti.«
Ovako, parafrazirano, glasi dijalog između majke jednog od dvojice engleskih pilota i njenog sina u kultnoj seriji BBC-a ‘Allo, ‘Allo nakon što su nekako uspjeli uspostaviti telefonsku vezu između zbog bombardiranja zamračenog Londona i bojišnice u Normandiji u čijoj se pozadini čuju granate i pucnjevi. Ništa, dakle: »Kako si, sine; jesi li zdrav, imaš li što pojesti, popiti, puno je ranjenih, mrtvih...?«. Ništa ni o tome kako je London razrušen, nema struje, vode, puno je ranjenih, mrtvih... Sve je, zapravo, stalo u konstataciju da im u uobičajenoj partiji kartanja zbog strašnog rata nedostaje četvrti igrač.
Tko zna kada će i kako engleski pisci, scenaristi, redatelji, glumci i producenti odreagirati na polumobilizacijsko stanje koje je prouzročio koronavirus i svojim specifičnim, ali uvijek vrhunskim humorom pretvoriti nam dane koje svi skupa preživljavamo već skoro godinu dana u komediju koja tjera suze na oči. Za mnoge ne znam, ali poznajem jednu osobu koja jedva čeka na to.
I dok se zamišljena ekipa priprema »ostatku svijeta« prikazati komičnu stranu tragedije (tko zna: možda se već upravo tako nešto i događa), vratimo se mi iz sfere apstraktne i pomalo otkačene umjetnosti u sivu realnost, jer je detalja promijenjenog načina života posvuda oko nas. Treba samo malo pažljivije pogledati, pa se slika sama naslika. Prolazite li, recimo, centrom grada u gotovo svakoj ulici uočit ćete prazne izloge na kojima piše »izdaje se« ili pak »totalna rasprodaja zbog zatvaranja«. Dobro, bilo je toga i ranije, ali ne u ovolikom broju. Ostavimo li po strani političku ili neku drugu pozadinu, u najvećem broju slučajeva ipak je to bio pouzdan znak ekonomske nesposobnosti ili nemoći prilagođavanja aktualnom trenutku vlasnika butika, kafića, pekara ili lokalnih ispostava prodavaonica sa središtem u nekom drugom gradu, a čija se suština uvijek svodi(la) na to da su rashodi bili veći u odnosu na ostvarene prihode. Tako je na mjestu nekadašnjeg Standarda danas Simpo i Metalac, na mjestu robne kuće Beograd velika kineska prodavaonica svega i svačega, na mjestu bivših Borova ili Jugoplastike... ne znam ni ja što, a o broju izmjena malih prodavaonica gotovo je nemoguće i govoriti.
Iako je suština i nekadašnjeg i sadašnjeg razloga propadanja malih prodavaonica, bez obzira na njihovu prirodu ista i svodi se na računicu prihoda i rashoda, uzroci su ipak drugačiji. Za današnje stanje, jasno je to i bez poznavanja osnova političke ekonomije, kriv je taj »najsmješniji virus«, a posljedice su iz dana u dan sve uočljivije. Drugim riječima, na postojeće objektivne uvjete kao što su plaćanje najma prostora i pad kupovne moći nadomjestili su se i oni o značajnom skraćenju radnog vremena, objektivnim problemima u nabavi robe i psihološki izazvanoj štednji kod dobrog dijela populacije koja se preko noći (bolje rečeno: proljeća, ljeta, jeseni i zime) odrekla mnogih »luksuza« na koje do jučer nije obraćala pozornost. Da stvar bude gora, ne događa se to samo onima koji zakupljuju gradski prostor nego i samim vlasnicima istih tih prostora, jer svojim dnevnim utroškom nisu u stanju pokriti niti osnovne troškove, poput plaćanja komunalnih računa i isplata plaća.
Ništa bolja slika nije ni na subotičkom Buvljaku, gdje je sve veći broj tezgi zatvoren. Iako su razlozi za to u ovom slučaju uglavnom vezani za nabavu robe (za odlazak u Mađarsku bez obavezne desetodnevne karantene u povratku potreban je negativni test na covid, a to, naravno, košta), posljedice su iste: privremeni ili konačni bankrot vlasnika koji se za izvor prihoda moraju snalaziti na drugi način (ako za to postoji ikakva mogućnost).
Zatvaranje izloga u središtu grada ili tezgi na Buvljaku, ma što tko mislio o tome, nije samo individualni problem njihovih vlasnika nego će se njegove posljedice, baš poput virusa koji ih je izazvao, geometrijskom progresijom širiti i na sudbinu grada i njegove ekonomske moći. Uz već davno konstatirane probleme u području usluga (ugostiteljstvo, prije svega) i turizma, (n)ovi će samo pogoršati stanje iz jednostavnog razloga: oni koji su do jučer plaćanjem najma punili gradsku kasu, od sutra će, na ovaj ili onaj način, postati njeni korisnici u redu za obrok narodne kuhinje. Što je najgore, polje djelovanja lokalne samouprave u postojećim uvjetima također je veoma suženo, jer se i sama mora pridržavati normi koje propisuju više, odnosno državne instance.
Iako rješenje u ovom trenutku izgleda teško dohvatljivo, realne prilike tjeraju na to da se u pomoć pozove struka. Ima je i u tijelima lokalne samouprave, ima je na Ekonomskom fakultetu, ima je među oko 140.000 ljudi na teritoriju Grada. Jer problem sve većeg broja zatvaranja poslovnih prostora ujedno postaje i opći i ako se ne nađe modus da se tim ljudima pomogne, bilo u vidu manjih zakupnina ili na neki drugi način, brojka socijalnih slučajeva i korisnika kontejenerskih usluga iz dana u dan bit će sve veća. Konačno, nije ni svatko prilikom odabira zanimanja imao proročansku viziju o opstanku univerzalnih zanata: frizera, proizvođača kruha i pogrebne opreme. E, da: i medikamenata.
Z. R.