U zapisima nekadašnjeg Ureda Velikog župana u periodu između dva svjetska rata, koji se čuvaju u Povijesnom arhivu, mnoštvo je dokumenata (molbi, nacrta, odluka...) koji danas svjedoče o izgradnji kuća i salaša u gradu i okolici, među kojima i u žedničkom ataru. Žedničani su 1983. godine prikupili dio podataka o povijesti sela, no takva publikacija, ipak, nije objavljena. Ostao je zabilježen zanimljiv podatak: selo Stari Žednik je između dva rata imalo svega oko 120 kuća, dok je u okolici sela postojalo čak blizu 400 salaša. Gradnju kuće u ovom selu 1926. godine – prema podacima Arhiva (F: 47. 1223. III 394/1926) – traži Žarko Marjanov, ali molba i odluka o dozvoli gradnje, nažalost, ne sadrže nacrt kuće, niti njenu lokaciju. U molbi piše: »Zemljište se nalazi u Naćvinu (nekadašnji naziv Žednika, prim. a.). Kuću ću pokriti trskom... Građevnu dozvolu molim uručiti opunomoćenom mi inžinjeru Ivanu Ivkoviću Ivandekiću...«. Prema sjećanju starijih Žedničana, Marjanov je u selu otvorio mesnicu. 
U to vrijeme još su se puno gradili salaši. Dvije, u povijesti Žednika, poznate obitelji podnijele su svoje molbe Gradu za odobrenje podizanja novih objekata: Mukić i Vukov. Andrija Mukić 1925. godine planira podići novi salaš, dužine 16, širine 8 i visine 3 metra, u Žedniku na broju 166 (F: 47. III 274/1925). Salaša se Žedničani sjećaju, ali je porušen, vjerojatno sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pere Vukov 1929. godine obraća se Senatu radi gradnje novog objekta na vlastitoj zemlji u Žedniku broj 340, koji će biti trskom pokriven, što mu se i odobrava. Uz spomenuta dva arhivska predmeta, međutim, nema nacrta o izgledu salaša, niti o lokacijama (nacrt »situacije«), što bi pružilo dodatne uvide u zanimljivu povijest žedničkog atara.
U prilogu je dio karte Subotice iz 1929. godine, upravo prikaz žedničkog atara, a na drugoj fotografiji žedničke oranice danas, s malobrojnim salašima.