Kultura

Hrvatskim filmom vladaju klanovi

Svoj prvi dugometražni igrani film za odrasle Most na kraju svijeta zagrebački redatelj Branko Ištvančić  posvetio je svom prvom učitelju filma, još dok je pohađao Osnovnu školu Matija Gubec u Tavankutu, Zoltánu Siflisu. Kako to nerijetko biva, učenik je već odavno postao kolega svom subotičkom nastavniku, također poznatom autoru brojnih dokumentarnih filmova. U međuvremenu Ištvančić je krenuo svojim putem: od Berbera na biciklu i još uvijek nemontiranog dokumentarca Dida i Modri, preko sjajnog kratkometražnog Rastanka, i više nego zapaženih Plašitelja kormorana, Željeznicu guta već daljina i Bunarmana, pa do dobitnika brojnih nagrada Od zrna do slike, dječjeg Duh u močvari i posljednjeg Mosta na kraju svijeta.

Sve u svemu, za 22 filma – koliko ih je napravio od 1983. do danas – Ištvančić je dobio tridesetak nagrada, priznanja i pohvala na brojnim festivalima u Hrvatskoj i svijetu. Ipak, zanimljivo je reći da je Ištvančić za svoj posljednji film – u kom se, prije svega, bavi unutarnjim preispitivanjem savjesti – nagrade već osvojio u SAD-u (Houston) i Italiji (Ischia) dok je na prošlogodišnjem Festivalu u Puli jedina satisfakcija bila fantastičan prijem kod publike, dok je na Festivalu europskog filma na Paliću uvršten tek u program Paralele i sudari i to izvan natjecateljske konkurencije. Razgovor s Ištvančićem počinjemo upravo pitanjem o različitom senzibilitetu europske i svjetske publike u odnosu na takozvani domaći teren.

Zlatko Romić

Opširnije u tiskanom izdanju