Intervju

Plakat je gospodar snažne, nedvosmislene poruke na velikom formatu, opredijeljen da opomene, da nas zamisli, oduševi, rasplače ili nasmije

 

Razgovor vodila: Zlata Vasiljević

 

 

Ovo naše moderno vrijeme nudi obilje informacija s osnovnim ciljem brzog prenošenja poruka. Poznati kanadski teoretičar masovnih komunikacija Marshall McLuhan rekao je u prošlom stoljeću, prije pojave interneta, kako je svijet jedno veliko selo, misleći pri tome, između ostalog, da su informacije o svemu dostupne svakome. Nositelj jasnih i jezgrovitih poruka kroz povijest, počevši još od crteža u pećinama, bio je plakat. Usprkos svemu on i danas ima svoju mjesto i ulogu. O tome smo razgovarali s mr. sc. Darkom Vukovićem, izvanrednim profesorom na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu

 

 

HR: Ocjena današnjeg plakata kao oblika vizualne komunikacije?

Danas, prisustvom velikog broja medija, informacija i sustava obraćanja, plakat je opstao iako su većini tiskanih medija predviđali brz nestanak. Plakat zato i moramo promatrati kao umjetničko djelo, a ne samo kao refleksiju ili modni krik. On je autonoman, sugestivan, snažan, no (barem kod nas) nedovoljno prisutan. Ono što je zatečeno stanje može se podvesti pod ocjenu »nedovoljan«. Zbog toga i prije svega zbog plakata uloga nas koji promičemo plakat kao najumjetničkije sredstvo iz domene grafičkih komunikacija je da to činimo hrabrije i nepokolebljivije.

Niti jedna značajnija manifestacija ne može proteći bez plakata (festivali, otvorenja, jubileji...) 

 

HR: Koliko su »računalna pomagala« pridonijela da danas imamo do perfekcionizma izraženu vizualnu i tekstualnu poruku preko plakata? Nije li to ugušilo onu iskonsku kreativnost i dovelo do toga da danas  mnogi misle kako se mogu baviti grafičkim dizajnom?

Prije nego što sjednem za računalo imam jasnu ideju što i kako nešto treba izgledati. Da bih do tog stadija došao prošao sam kroz studij radeći plakate ručno. Suština svega (ne samo kreiranja plakata) je imati cilj, viziju, te načine realizacije. Nemam ništa protiv digitalizacije slike, no treba reći kako se njome vrlo često bave neuki i povodljivi, oduševljeni površnim kompjutorskim efektima. Iskonska kreativnost neće nestati u eri kompjutora, kao što ni radio nije nestao pojavom televizije i interneta. Ukoliko se luta, lutat će se još više oslanjanjem na internet. 

No, ono što primjećujem kod svojih studenata je upravo nedostatak cilja i ambicije, iako su im na raspolaganju sva moguća sredstva, olakšani putovi. No, pravo je umijeće postaviti pitanje, ponajprije samom sebi...

Oni koji bi se bavili grafičkim dizajnom moraju znati kako dizajnirati znači misliti. Dakle, misao, ideja uvijek ide tri koraka ispred dizajniranja, komponiranja itd.

 

HR: Kako  gledate na trokut – karikatura, strip i plakat? Što im je zajedničko, što ih razlikuje  i zapravo postoje li  danas čvrste granice između ovih triju oblika  umjetničkog izražavanja?

Zajednički im je samo trenutak nastanka. Sva tri spomenuta medija jesu kreativna reakcija umjetnika na nešto što ga intrigira. Zajednička im može biti i provokacija. No, nakon toga se razilaze: karikatura danas, strip živi do sutra, a plakat – vječno! Primjerice, imate situaciju da je jedna kazališna predstava odigrana samo jednom, no dobar plakat za tu istu predstavu nastavlja živjeti svojim autonomnim životom u galerijama.

Iskren da budem i karikatura i strip bave se dnevnim događanjima u odsutnosti vizije. Možemo se nasmijati duhovitoj karikaturi, no ona se, ponovit ću, nalazi u okvirima nečeg što je vremenski ograničeno, te se zbog toga radi na brzinu pa i nije stvarana kao umjetničko djelo već humora radi.

Plakat je gospodar snažne, nedvosmislene poruke na velikom formatu, opredijeljen da opomene, da nas zamisli, oduševi, rasplače ili nasmije. On je najsmjeliji baš zbog toga što ne banalizira, ne podilazi i ne prepričava. 

 

HR: Koga vi osobno preferirate – Touluse Lautrec ili Andy Warhola?

Preferiram likovnost Lutreca i provokativnost Warhola. Jedan je utemeljitelj čiste plakatske forme, drugi je konceptualist i vizionar. Treba znati kako se Warhol nije vodio estetikom pošto-poto, njega je zanimalo koja je granica ljudske znatiželje, koje su granice novih medija, bio je zagovornik pop kulture koja je, u nekom svom mutiranom izdanju prisutna danas kroz »5 minuta slave«. Vašim čitateljima Warhol je najpoznatiji s portretima slavnih ličnosti (Elvis, Marilyn Monroe, Mao Zedong...), koje je mijenjajući im boje na licima demistificirao, te se u tim likovima može prepoznati svatko od nas. 

Kao dizajner današnjice, svakako mi je bliži Warhol bez čijeg prisustva u umjetnosti ne bi bilo puno toga što poznajemo kao sredstva komunikacijske suvremene prakse. Interesantno je reći kako se on vrlo često stavljao u ulogu promatrača a ne autoritativnog umjetnika; njemu su bile značajnije reakcije ljudi nego sami sadržaji... 

 

 

HR: Danas smo sa svih strana okruženi bilbordima, muralima, grafitima... Koliko su oni uništili osnovni duh plakata, posebice u dimenziji umjetnosti?

Neke su vrijednosti devastirane i iskarikirane, posebice »zahvaljujući« naručiteljima, bogatim gospodarstvenicima i neukim »dizajnerima«. Treba uzeti u obzir i agresivnu produkciju »copy-paste« kvaziagencija, te bezidejnu politiku samog društva.

No, plakat je imao i teže momente pa nije preminuo niti će. 

Primjerice, Akademija umjetnosti na kojoj radim već 10. godinu organizira Svjetsko bijenale studentskog plakata gdje pristigne preko 2000 radova iz cijelog svijeta. Izložbe koje organiziramo po mnogim gradovima exYu obiluju impozantnim i kreativnim plakatskim formama dovedenim do estetskog savršenstva, iako je riječ o studentima koji na svojim akademijama pohađaju plakat kao predmet.

Gledajući iz pravog kuta, dobar plakat mogu otkriti bilo gdje: i na djeliću murala, sjeni slučajnih prolaznika, refleksiji u izlogu... On mi se odavno svakodnevno javlja, a moje je realizirati ga na način na koji sam ga doživio.

 

Opširnije u tiskanom izdanju