Na uzvišici iznad Pavlovačkog dola, u ataru između Žednika i Đurđina, postoji mjesto koje mnogi desetljećima zovu Kočanda. Iako je, u međuvremenu, zaboravljen razlog nastanka toponima, kao što je slučaj i s drugim brojnim nazivima različitih lokacija širom grada i okolice. I kada se povod zaboravi, ime nastavi trajati s generacije na generaciju. U narodu spontano stvorena geografska imena su izuzetno zanimljivo područje za istraživanje s različitih aspekata - povijesnih, geografskih, etnoloških... Prikupljenu građu o starim toponimima svojevremeno je publicirao poznati subotički arheolog László Szekeres.
Za razliku od Szekeresovih zapisa o toponimima od prije dva-tri stoljeća, naziv Kočanda je noviji; traje oko sedam-osam desetljeća. Na mjestu koje se označava ovim imenom danas su samo njive, ali je nekada postojao majur. Očito na lokaciji pažljivo biranoj, jer se nalazio na uzvišici kraj rječice, s uređenim parkom i pogledom koji »puca« u daljinu na sve četiri strane. Graditelj kaštela bio je liječnik dr. Danilo Krmpotić, a autor projekta njegov rođeni brat Antun Krmpotić, građevinski poduzimač. Osim priča i sjećanja na kaštel, sada je nađen i vjerodostojni dokument o gradnji i izgledu kuće na imanju: u Povijesnom arhivu Subotica sačuvani su molba za građevinsku dozvolu podnijeta Senatu 27. svibnja 1929. godine (F: 47. III 624/1929) i projekt. U molbi se navodi nekoliko tehničkih detalja: temelj od pečene opeke, zidovi nabijani i valjci, crijep na krovu, visina soba 3,20 metara... Uređenju okruženja kaštela i parku ka rječici bila je posvećena posebna pažnja. Ovo je, vjerojatno, bio ljetnikovac na vlastitom velikom imanju, jer je dr. Krmpotić imao adresu stanovanja i liječničku praksu u gradu. Narednih godina mijenja prezime u Kocsandi, što je ostalo zabilježeno i u lokalnoj povijesti, u nazivu mjesta gdje je ranije podigao kaštel. Lokalni toponim je ostao, no kaštela nema. Imanje je nacionalizirano, a kaštel srušen sedamdesetih godina prošlog stoljeća.