Sezona berbe kukuruza je za nama. Nekada, dok se sve radilo ručno, u ovo vrijeme bila je u punom jeku. Kukuruz bi se brao ručno, utovarao na zaprežna kola ili traktorske prikolice, a potom vozio u dvorište vlasnika njive. Ovaj zabilježeni trenutak povijesti jednoga sela, nažalost, nije ni iz čijeg obiteljskog albuma. Susjedu i velikom prijatelju autora ovih redaka Marinku Šokcu fotografiju su dala školska djeca iz kvarta. Kažu, pronašla su ju negdje usput, odbačenu. »Žao mi je što ja nemam ovakvu ili sličnu fotografiju. U vremenima kada je ova nastala, rijetko tko je i razmišljao o ovjekovječivanju običnih, svakidašnjih situacija. Roditelji su mi bili sitni paori, pa sam i odrastao u takvom ambijentu, a još od završnih razreda osnovne škole otac me je obučavao u svim paorskim poslovima. No, život me je kasnije odveo u posve drugom smjeru«, kaže Šokac. Kod tadašnjih sitnih paora dominantne kulture u uzgoju bile su žito i kukuruz, a sijalo se i ponešto ječma i zobi za ishranu konja, goveda i svinja. »Obrađivali smo desetak lanaca oranice. Svake godine smo bar na pet sijali kukuruz. Istina, s njim je bilo puno više posla nego sa sitnozrnastim kulturama, ali je bio potreban kao osnova u ishrani stoke i peradi. Tada se kukuruz sijao koncem travnja i početkom svibnja. Tada paori nisu kupovali sjeme. Iz čardaka bi izabrali potrebnu količinu klipova s najkvalitetnijim zrnom, okrunili ih, pritom odvajajući sitnija zrna s vrha klipa, a krupnija ostavljali za sjetvu. Dva puta smo ih nakon nicanja okopavali, a otac ih je znao još bar u tri navrata ošpartati; govorio je da bolje rastu ukoliko se zbuni trava između redova. Brali smo ih koncem listopada. Nije tada bilo ni berača, ni kombajna. Sve se radilo ručno. Na njivu bismo otišli ujutro prije sedam, s nama i nekoliko nadničara. No, nadnice im nisu plaćane, to su bili susjedi koji nisu imali konje, pa bi im otac radio uslužne poslove sa zapregom, a oni bi u odradu s nama išli u kopnju i branje kukuruza«, priča Marinko. Kukuruzi bi se s njive dovozili u dvorište i istovarali što je moguće bliže čardaku. Nije se smjelo dopustiti da dugo stoje na otvorenom, unosili bi se u čardak iste večeri. »Tada bi se na mobu okupljali susjedi i bliža rodbina. Žene i djeca bi klipovima punili pletene korpe, a jači muškarci bi pune korpe unosili do čardaka. U čardaku bi bila dvojica koja bi te korpe primala i redom istresala, sve dok se čardak ne napuni. Bilo bi tu i šale i pjesme, što sam najviše volio. Kad bi se sav kukuruz s hrpe smjestio u čardak, otac bi malo počastio mobaše. Po običaju, uvijek bi se jedna suha plećka i jedna debela kobasica od zimskog svinjokolja ostavljale za tu prigodu, pa bi ih otac natanko narezao i uz rakiju i vino majka bi to ponudila mobašima. Tako se posao s kukuruzima za tu godinu završavao u dobrom raspoloženju«, završava priču Marinko Šokac.
Ivan Andrašić