Protekli je tjedan bio obilježen lijepim događajima. DSHV je obliježio 25. godina postojanja na političkoj sceni Srbije, u okviru Dužijance u Žedniku su risari i risaruše prikazali svoje umijeće, u Monoštoru je održan Festival marijanskog pivanja, u Lemešu, Bajmaku i Žedniku održane su Dužijance. Svakako se ova događanja ne mogu uspoređivati i možda će nekome i zasmetati što sam ih poredala u istoj rečenici. Ne mogu se uspoređivati iz prostog razloga što djelatnici na polju kulture i oni angažirani u politici djeluju na različitim poljima, različiti su im izazovi i problemi s kojima se suočavaju i očekivanja i zahtjevi koji se pred njih postavljaju. No, smisao postojanja i ciljevi bi im trebali biti isti – očuvanje kulturnih vrijednosti i identiteta, postizanje ravnopravnosti, i jednom riječju bolji život Hrvata u Srbiji. Naravno niti u jednoj zemlji, narodu, nacionalno-manjinskoj zajednici ne bave se svi aktivno politikom. Prema aktivnom bavljenju politikom uvijek i svugdje tek mali broj ljudi ima afiniteta, a i sposobnosti. Aktivno sudjelovanje u politici traži puno vremena, energije, prisutni su rizici, konflikti i sukobi u kojima možeš pobijediti, ali i izgubiti. Jer takva je demokracija, pobjeđuje onaj koji ima više ruku (glasova). Isto tako je činjenica i da se u politiku može ući iz različitih motiva, kako idealističkih tako i materijalističkih. Naravno svatko tko se bavi politikom, ili se bavio će za sebe reći da je tu iz idealističkih ciljeva i vrijednosti, a oni drugi e tu je već priča drugačija... 

No jedno je sigurno da su osnivači DSHV-a i svi oni koji su aktivno sudjelovali u radu ove stranke, pogotovu u doba osnivanja i početaka bili iznimno odlučni i odvažni  kada su pod hrvatskim imenom odlučili sudjelovati u političkom životu u vrijeme kada je njihova domicilna država bila u ratu s njihovom matičnom državom. Za to im treba odati priznanje kao što su to i učinili visoki gosti na obljetnici DSHV-a. U vrijeme kada je u Srbiji započelo stvaranje višepartijskog sustava osnivači su smatrali najnormalnijim i najprirodnijim da i Hrvati u Srbiji sudjeluju u politici osnivajući svoju stranku. Nisu tako mislili mnogi. Kao što i danas, istina u nešto blažoj varijanti, mnogi zagovaraju da nacionalno-manjinske stranke nisu potrebne. Jesu, potrebne su, iz prostog razloga što se, preko njih može i treba čuti glas Hrvata u mjestima gdje se donose najvažnije odluke. Drugo je pitanje uspješnosti djelovanja same stranke, koliko je ona vidljiva koliko djelotvorna u zagovaranju prava Hrvata u Srbiji. O tome vjerujem da svatko ima svoje mišljenje, koje će izraziti kada za to dođe vrijeme – na izborima.

J. D.