Nema medija u Srbiji i Hrvatskoj koji nije prošlog tjedna izvijestio o susretu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i hrvatskog šefa diplomacije Gordana Grlića Radmana. Novinarskim jezikom rečeno taj susret i razgovor desio se na marginama proslave Dana rođenja bana Josipa Jelačića i svečane predaje banove rodne kuće. Tako je hrvatska zajednica u Srbiji bila razlogom dolaska visokih državnih dužnosnika Hrvatske i Srbije i dobila je (u pozitivnom kontekstu) nikada veću medijsku pozornost. I vidljivu potporu matične domovine. 
Naravno da se govorilo i o odnosima dvije države i ako su se Grlić Radman i Vučić u nečemu suglasili, onda je to da se na prošlost i dalje gleda posve drugačije i da umjesto u tu zagledanost u prošlost treba definirati budućnost. »Otvorili smo novo poglavlje suradnje. Prošlost gledamo različitim naočalama, ali mi smo sada u sadašnjosti, moramo definirati budućnost. Upućeni smo jedni na druge«, ocijenio je Grlić Radman.
»Uvjeren sam, bez obzira na to što je u prošlosti bilo, u suradnju u narednim desetljećima. Suviše smo i jedni i drugi mali i ne možemo dozvoliti luksuz daljih svađa, sukoba i bilo kakvih problema«, kazao je Vučić.
Lijepo zvuči, a kako će zaista i biti? Kada na dnevni red dođe pitanje nestalih (a skoro 2.000 ih je), za čije rješavanje se zalažu i jedna i druga strana, kada na dnevni red dođe pitanje nedefinirane granice do Dunavu, koje čak ovom prilikom (barem ne javno) nije ni spomenuto. Kao što nije (s Vučićeve strane) spomenuto ni pitanje garantiranih mandata, za što je preduvjet izmjena izbornog zakona. O kojoj nitko i ne govori.
Gledajući tako, ono dalje bit će teško i komplicirano. Zahtijevat će mnogo političke mudrosti, neugodnih razgovora, kompromisa. I valjda će se tada oni čija riječ bude presudna u tome sjetiti izgovorenog u Petrovaradinu – umjesto zagledanosti u prošlost treba definirati budućnost. 
Z. V.