Slika vinograda još od Staroga zavjeta korištena je da prikaže odnos Boga i njegovog naroda. Koristili su je proroci da bi opominjali Izraelce i pozivali ih na obraćenje. I Isus je u svojim prispodobama više puta koristio tu sliku da bi upozorio narod i glavare da njihov odnos prema Bogu i njegovom kraljevstvu nije dobar i da je potrebna promjena. Jedna takva prispodoba je i o vinogradarima ubojicama koja možda na najoštriji način opominje glavare svećeničke i farizeje (usp. Mt 21,33-43). No, Isusove opomene nisu samo za ljude prošlih vremena, trebamo ih vrlo ozbiljno shvatiti i danas, te ozbiljno razmisliti i o vlastitom obraćenju.
Prispodoba o vinogradarima
Još je prorok Izaija narod usporedio s vinogradom Božjim, kako bi ga, u Božje ime, pozvao na obraćenje. Obraćenje znači donositi plodove koje Bog od svoga naroda očekuje. I kao što vinogradar ulaže veliku ljubav i trud u svoj vinograd, tako je i Bog uložio ljubav i trud u svoj narod. Međutim, plodove nije dobio. Zato on po svome proroku prijeti da će dignuti ruke od svoga vinograda i prepustiti ga korovu i draču, da će pustiti da se razori zid koji ga štiti i da bude opustošen (usp. Iz 5,1-7).
Kada Isus farizejima i glavarima svećeničkim priča prispodobu o vinogradarima ubojicama, on polazi od pretpostavke da oni dobro znaju ovu Izaijinu priču. Na taj način se obračunava s njima, dopuštajući im da se lako prepoznaju u njegovoj prispodobi. On ne želi okolišati, niti dopušta da poruka ostane skrivena, jer ih smatra odgovornima za to što Bog ne može biti zadovoljan svojim narodom. Ono što je kod proroka Izaije tek moguća prijetnja ako se narod ne obrati, kod Isusa je najavljeno kao sigurna kazna, jer su ustrajali u svome lošem ponašanju.
Sluge koje gospodar vinograda šalje u Isusovoj prispodobi su proroci koje je Bog slao svome narodu da ga upozori na loš put kojim su krenuli. No narod ih nije želio slušati, pa su proroci nerijetko i ubijani. Sin kojega gospodar naposljetku šalje je sam Isus. On je posljednji u nizu Božjih poslanika. No, on nije samo prorok, on je sin i baštinik vinograda. Ali vinogradarima, koji predstavljaju starješine i velike svećenike, to ništa ne predstavlja. Oni ga ubijaju kako bi njegovu baštinu prigrabili sebi. Stoga Isus oštro najavljuje što će se kao posljedica takvog ponašanja dogoditi: »Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!« (Mt 21,43). Tako Isus opominje Izraelce koji se smatraju privilegiranima u odnosu na druge narode. Isticali su svoje izabranje i smatrali da njima pripada Božje kraljevstvo. No, Isus najavljuje novi Božji narod, Crkvu, koja će biti sastavljena od svih naroda, u kojoj će biti mjesta samo za one koji se obrate i donose plodove Božjega kraljevstva.
Opomena i danas vrijedi
Ovu Isusovu prispodobu ne smijemo olako shvatiti. Ona nas upozorava da Božje strpljenje s ljudima ima svoje granice. On nam daje nove prilike i strpljivo čeka naše obraćenje, ali to strpljenje nije beskonačno. Svaki je čovjek stvoren na Božju sliku i u svome srcu je uređeni vinograd Gospodnji. Tako svatko ima istu šansu donijeti očekivane plodove. No, što će s tim vinogradom biti ovisi od čovjeka samog, na koji će način iskoristiti talente i darove koje je primio. Čovjek je sklon grijehu i često u određenim trenucima ne može na pravi način razlučiti dobro od lošeg. Zato Bog nije s nama strog i nestrpljiv. Razumije naše teškoće i borbe koje u sebi vodimo. Međutim, ukoliko ustrajemo u grijehu i obraćenje odgađamo za neka druga vremena, ne možemo očekivati da Njegovo strpljenje vječno traje. Možda više neće biti prilike, možda Bog odmah sada kaže »Dosta!« na naše odbijanje obraćenja. Kada se to desi Bog će ustegnuti svoju milost i prepustiti čovjeka propasti.
Zato ne upadajmo u zamku u koju je upao izraelski narod. Ako smo članovi Crkve, čak i ako smo aktivni članovi, idemo redovito na misu, molimo se, ne znači da ćemo baštiniti Božje kraljevstvo, jer to sve ne znači da donosimo plodove. Znamo da sve to ništa nije ako ne mijenjamo način života i način pogleda na ovaj svijet. Naša je vjerska aktivnost često samo formalistička, kao što je bila i farizejska, a sav trud, misli i srce zaokupljeni su nam prolaznim. Isus nas ovom prispodobom opominje i poziva na obraćenje. Nemojmo ga odgađati, jer ne znamo do kada će Bog s nama biti strpljiv.
