Povijest jedne župe koja se ispisuje dva i pol stoljeća po pravilu mora biti turbulentna i uzbudljiva. To je osobito slučaj kada je njezina lokacija na mjestu koje se oduvijek nalazilo na razdjelnicama civilizacija i kultura. Zajednica katolika u Starčevu zvanično postoji od 1767. godine. Nju su na samome početku činili ratni invalidi iz raznih krajeva Europe. Među njima su dominirali Nijemci, ali bilo je i slavenskoga življa. Dužnost ovih novih naseljenika bila je da čuvaju granice Habsburške Monarhije, a za tu odanost nagrađeni su kućama, poljoprivrednim oruđem, stokom i plodnom zemljom koju su vrijedno obrađivali u mirnodopska vremena. Prva katolička bogomolja u Starčevu nikla je 1770. i bila je posvećena svetom Amadeju. Nesretna kob nadvila se nad Starčevcima 1788. godine kada se dogodio posljednji upad Turaka na teritorij Vojne krajine. Tada je čitava oblast spaljena, a s njom i mnogobrojni vjerski objekti kršćanskog karaktera. Katolički puk iz Starčeva, među kojim je već tada znatan udio imao i narod doseljen iz hrvatskih krajeva poput Like, Korduna, Primorja, zapadne Bosne, bio je prisiljen izbjeći čak na sjever Mađarske. Po povratku ih je sve čekala obnova razrušenog ognjišta i gradnja nove crkve. Uz Božju pomoć oni su ju podigli 1793. u spomen na svetog Mauricija mučenika, hrabrog kršćanskog vojnika. Budući da je građena od lošeg materijala i svojom veličinom sve manje odgovarala vjernicima čiji je broj postupno narastao, oni su sredinom 19. stoljeća riješili postaviti temelje novom crkvenom zdanju. Radovi su otpočeli 1863. i završeni četiri godine kasnije. Treća po redu katolička crkva u Starčevu koja i danas plijeni svojom ljepotom i resi samo središte ovog naselja, zablistala je tako u punom sjaju 1867. godine o stotoj obljetnici osnutka župe. Legenda kaže da stara crkva najprije nije rušena već su oko nje gradili novu i tek kasnije uklonili trošnu konstrukciju prethodnog molitvenog doma. Poseban ures velelepne zgrade bio je stari barokni toranj od drveta. U njemu se nalazio zvonik koji je dugi niz godina služio ne samo da vjernike poziva na svete mise već i kao osmatračnica vatrogascima čija je pozornost bila usmjerena ka poljima žita sklonim požarima u žetvenim mjesecima. Niti njegova postojanost nije mogla trajati dovijeka. U roku kraćem od sto godina postao je crvotočan i stoga je župno pastoralno vijeće pedesetih godina 20. stoljeća donijelo odluku da se stari toranj valja zamijeniti novim koji će biti sazdan od trajnog materijala. Negdje oko 1956. to je i učinjeno. Željeznom užadi iz pravca seoskog parka majstori su ga lagano povlačili i napokon oborili. Brojni znatiželjni promatrači koji su se tom prigodom okupili i promatrali ovaj građevinski pothvat i danas pamte ogromni val prašine koji je tada prekrio okolicu crkve. Iskusni starčevački neimari ubrzo su prionuli na posao i podigli toranj koji još uvijek prkosi zubu vremena. Godine 2003. on je obložen bakrenim limom i tako dodatno zaštićen od propadanja. Žal za baroknom ljepoticom koju je bilo nužno ukloniti i dalje je opravdano prisutna. O njezinoj raskoši danas, pak, jedino govori nekoliko starih fotografija i razglednica. Gotovo svaki katolički dom u Starčevu čuva slike snimljene prije više od šezdeset godina kojima je trajno zabilježen trenutak rušenja starog tornja. Jednu od njih koja se nalazi u albumu obitelji Barašević objavljujemo uz ovu priču o povijesti starčevačke crkve čiji su župljani potkraj rujna svečano i s ponosom proslavili svoj crkveni god.    
Dalibor Mergel