Poslije bitke na Mohačkom polju, Sulejman Osvajač mudro i lukavo, znajući da u Hrvatsko-Ugarskoj kraljevini postoje značajne vojne snage koje nisu stigle sudjelovati u bitci (ban Krsto Frankopan s hrvatskom vojskom i vojvoda Ivan Zapolja s erdeljskom), povukao se iz središnjeg dijela kraljevine i 15 godina mirno promatrao svjevrsni građanski rat između pristalica Ferdinanda Habsburga i vojvode Zapolje. Knez Krsto Frankopan (Frangepán Kristóf), jedan od najčuvenijih vojskovođa svojeg vremena, koji je trebao biti glavnokomandujući u Mohačkoj bitci, postao je s većinom slavonskih plemića Zapoljin pristalica. Umro je prilikom opsade Varaždina 1527. godine, boreći se protiv pristalica Ferdinanda Habsburškog. Kad je Sulejman Osvajač drugi put osvojio Budim (1541.) Ugarska se raspala na tri dijela. Zapadni i sjeverni dio činio je tzv. Kraljevsku Ugarsku, koja je priznavala Ferdinanda za ugarskog kralja, na istočnom dijelu formiralo se relativno samostalno vojvodstvo Erdelj, središnji dio postaje najudaljeniji turski vilajet budimski, s budimskim pašom na čelu. Vilajet je podijeljen na 12 sandžaka, a ovi na nahije (Subotica je bila sjedište jedne nahije). Sulejmanova želja bila je da zauzme Beč, i u tom cilju organizirao je nekoliko pohoda. U tim borbama istakao se još jedan Hrvat, pristalica Ferdinanda, Nikola Jurišić (Jurisics Miklós). On je sa svojim malobrojnim braniteljima uspješno obranio tvrđavu Kőszeg (Kiseg) (1535.) blizu austrijsko-ugarske granice. Nagrađen je barunskom titulom i dobio grad Kőszeg u posjed. U Sulejmanovom posljednjem pohodu jedan komandant iz familije Šubić se istakao i postao je i hrvatski i mađarski nacionalni junak poput Jurišića: to je bio Nikola Šubić Zrinski, tj. Zrinyi Miklós. Istina, on 1566. godine nije uspio obraniti Sigetvar, poginuo je sa šacicom svojih vojnika prilikom posljednjeg juriša na turske vojnike, ali u tom je trenutku i njegov protivnik Sulejman bio mrtav. Ali-paša Mehmed Sokolović je to vješto sakrio i objelodanio je tek nakon zauzeća tvrđave. Na hrvatsko-ugarskom teritoriju Habsburške monarhije ratovi s Turcima trajali su oko 200 godina, formalno su završeni Požarevačkim mirom 1618. godine, kog su potpisali Habsburško carstvo i Venecija s Otomanskom imperijom. Teritorij povijesne Ugarske je potpuno oslobođen, ali ostao je rascijepljen na dva dijela: kraljevsku Ugarsku i Erdeljsko vojvodstvo. Hrvatski teritoriji djelimično su ostali pod vlašću Venecije.
Urote protiv Habzburgovaca
Početkom 16. stoljeća javlja se tendencija da se Katolička crkva reformira. Ciljeve te reformacije je objavio Martin Luther 1517. godine u Wittembergu. Počeo je jedan dug i često žestokim sukobima prošaran period u zapadnoj Europi. U ovim sukobima često su Habzburzi odigrali ključnu ulogu, budući da su oni bili žestoki branitelji Katoličke crkve i njenih institucija. Iz ovih razloga gledali su da s manjom vojnom silom sudjeluju u sukobu s Turcima; te ratove su uglavnom prepustili Hrvatima i Ugarima. Naravno da je dijelu hrvatskog visokog staleža ovo bilo neprihvatljivo, prije svega onima koji su imali svoje posjede koje je Venecija zaposjela. Najžešći kritičari Bečkog dvora bili su upravo Frankopani, čija obitelj potječe s otoka Krka. U doba Anžuvinaca, još jedna porodica se izdigla: familija Zrinski. Te dvije familije su imale porodične veze u cijeloj Hrvatsko-Ugarskoj kraljevini. Upravo istaknuti članovi ovih dviju obitelji, nezadovoljni apsolutističkom politikom Beča, s ugarskim plemstvom su skovali plan da se otcijepe od Habsburgovaca i ponovo uspostave samostalnu Hrvatsko-Ugarsku kraljevinu. Povijest poznaje dvije faze urote. U prvoj su sudjelovali Nikola Zrinski i mađarski palatin (vođa mađarske vlade, nador) Ferenc Wesselényi. Oni su 1664. sklopili pakt, prije svega zbog nezadovoljstva Varšavskim mirom (Vasvári béke), koji je Beč sklopio s Turcima, na štetu Hrvatske i Ugarske. Poslije pogibije Zrinskog u lovu, njegovu ulogu preuzima mlađi brat Petar Zrinski, koji nagovara i svog šuraka Frana Krsta Frankopana da s mađarskim grofom Ferencom Nádasdyjem zajednički dignu ustanak na različitim dijelovima kraljevstva. U tom cilju šalje pismo Ferencu Rákoczyju II., čija majka je bila kći Petera Zrinskog, Jelena Zrinska ili Zrinyi Ilona.
Braća Zrinski kao književnici
Bili su rođena braća i rano, s pet godina, ostali su bez oca. Školovali su se i odrasli u raznim sredinama, stariji Nikola je »postao Mađar« i danas kao Miklós Zrinyi važi za mađarskog književnika. Napisao je prvi ep na mađarskom jeziku: Szigeti veszedelem o herojstvu svog šukundjeda, koji je u obrani Sigeta i poginuo. Drugo poznato književno djelo mu je Adriai tengernek Syrenája, koje je tiskano u Beču 1651. godine. Njegovo djelo je mlađi brat »prepjevao na hrvatski jezik« i također je tiskao pod svojim imenom u Veneciji 1660., pod naslovom Adrijanskoga mora Syrena. Miklós Zrinyi je bio vrsni vojskovođa i pisao je i vojna djela kao što je npr. A török afium elleni orvosság (Lijek protiv turskog opijuma). Danas njegovo ime nosi Vojna akademija u Mađarskoj. Petar Zrinski je pisao i lirske pjesme na hrvatskom i danas ima spomenik u Zagrebu.
