Bać Iva i Marka, naki zagrijani kaki došli doma sa slavlja brog maloga, naudarali se ladne asafricke. Baš ji razgaljilo. Još se malo zasladili i taškima i na kraj izdunili svaki bukaricu katarke. Bać Iva tijo naljat još po jednu, al mu Marka ni do, pa ošli spavat. Vada ji dobro uvatilo, probudili se i digli malo pri neg što bać Ivina metnila ručak nastal. Ko da znala šta jim triba, skuvala sosine supe i trzani valjuščića. Spekla i kompiraču. Metnila na nju škvaraka o podgrline i urke. Na vrime zažarila peć na dvoru, pa kompiraču spekla u njoje, daleko zamerisalo. Spekla i kruv o dvi kile brašna i lepinju ko točak o kolica. Bać Iva i Marka se umili na bunaru i sili zastal. Za dudovaču nisu tili ni čut, veli Marka dosta ji još otsinoć zanaša, ne bi tribalo doljivat. Bać Iva ni ništa ni divanijo, samo duvo i stenjo. Al zoto obadva navalili na sosinu supu, za dram ispraznili labošku. Kompirača jim već išla više silom neg milom. Samo što bać Ivina pokupila sude o ručka, zvecnila vraca. Taksa se samo javijo, al ne bisno. Upravo u kujnu došo Markin stari komšija dida Pera. Bijo sitan, koštunjav, al pun života. Privalijo osamdesetu, al još se drži. Radi više o puno nji što bi mu mogli bit dica. Marka i on bili i nikaki daleki rodovi, Markina baka i dida Perina mater bile nikake povrze, al držali se ko najbližnji. Dida Pera sijo zastal, a bać Ivina mu oma naljala bukaricu katarke. Naljala i Marke, jedino bać Iva ni tijo. Jal ni mogo. On za dram izdunijo dvi velike čaše vode. Dida Pera i Marka se lipo ispripovidali o zdravlja i o prošli vrimena, a dida Pera se najviše raspitivo kako se živi na drugomu kraju svita. Veli, da je mlađi, sutra bi ošo tamo. »Ni malo ne bi žalijo zovim. Eto, vi godina se nigdi nisam mako, a prominjijo vraganajs država. I svaka gorja od prošle. Blago vama što ste na vrime ošli, pa niste ni proživili vako štogoda. Baram se na miru sićate ne naše lipe, velike države«, veli dida Pera i gucne malo katarke. »Bome, rode, ni to samo vamo. U cilomu svitu se sve minja, a međ svitom je i sve manje zadovoljstva. Ni nama ni lako, nigdi ne spadu novci sa neba, svaki dolar triba krvavo zaradit«, veli Marka, lati bukaricu, pa se on i dida Pera kucnu i malo gucnu. »A evo, dite, da ti kažem zašto sam došo. Znadeš da još uvik radim moj vinograd, a radiću ga dok sam živ. Nudijo ga prvać dicama, neće, velu to se danas ne isplati, vina ima u svakomu dućanu. Samo, ja jim ne dam zapravo. Otoga njevoga boca ostane ofarbana, ne mož je oprat. A ako je otvoriš i ne popiješ oma, za koji dan se već ukiseli i uvati se plisan. Pa eto jim, nek samo piju. Mene dobra i moja katarka. Nego, došo sam ti zvat u berbu, znadem da si jako voljijo dojt s ocim i materom dok niste ošli u svit. Ivo, dite, baš bi mogli dojt i ti i tvoja, napravićemo sve baš nako starovircki, da udovoljimo našemu Marke. Ko zna oćuli bit živ ka on ope dojde«, veli dida Pera. Bać Iva se ni branijo, veli dojćedu, kako tako štogoda propuščat. Marke se samo zacklile oči. Ko da mu dida Pera potrefijo ispunit najveću želju.