Faljnis, čeljadi. Namerno nisam napiso oma da je rič o berbi kuruza, šta znam. Mož se kogod poplašit, pa pomislit da će morat ić brat kuruze nako kugod kadgod: šiljak na ruku, to jest na sridnji prst pa zaguljivaj, lomi, zaguljivaj pa tako po cio dan. Evo, baš sidimo nas trojica ode kod mene na salašu, pod orom, ne pod ambetušom jel se već i u ambetuš uvukla ova zakasnita kanikula pa prži li prži. Šta se to trevlja s vrimenom, s cilim svitom andrak će ga znat. Veli moj rođo Joso, pa nastavlja mudrovat: »Jeto vite, prvo boleština navalila oma s prolića a drži li drži, ta i ona kuga nije trajala ovoliko dugačko valdar kugod ova korona«. Mi se smijemo i gledimo ga vakog zabrinutog, pa bar Josi nije teško palo. Dvared je mako sa salaša za sve ovo vrime, i to jedared kod doktora a ovaj dašta neg da nije ni radio zbog korone, a drukput se šišat u selo, i to tute s kraj sela. Neg ode pod orom dok čekamo kombaj, jel se vi sićate, čeljadi, kadgodašnji dana kad smo lipo još s kraj lita opravili šiljkove? Otkovali kod bać Jaše kovača sičiva za kuružnu, dobro i nasadili na zovino sapište, da ne peče ruka a i lako je za mavat, polagano se dogovarali ko će s kime u bandu i kod kojeg gazde će bit najbolje se pogodit brat. Bilo je borme razni pogodbi, bralo se najviše u »čisto«. To vam bilo to da morate ostavit čistu njivu, a i natovarit na špediter jal paorska kola, ko je šta već imo, i odnet s njive gazdi na salaš, istovarit, bacanje kuruza u čardak i divenje badnjova kuružne je išlo obaško i najviše su to radila veća dica i žene. Tribalo je ljuskru ogulit, pa što prija spremit na suvo, od nje se punile postelje, mekša je i bolja od slame, ne satariva se u pra, a ni ne bode kad je friška. U čardak se vućali samo čisti klipovi, skroz zdravi, nikako plisnivi jal, ne daj Bože smitljivi, a i kika se bome morala očistit do poslidnje kose jel od nje mišovi oprave gnjizda u kuruzi pa i se ni Bog ne mož rišit. Mislite da je to bio lak poso? Al oma da vam kažem da nimalo niste u pravu. Ondak nije bilo borme oni traka ni elivatora, sve se priko rknjače moralo primetnit pa da vidiš uveče kad se dokopaš postelje a sve sikću krste. Ja vam velim, čeljadi, da je i pored sveg tog i takog posla kadgod bilo lipče, veselije i zdravije živit. Sad dođe kombaj, smlati par jutara dok si kazo cinkvajz, istrese u prikolcu, a i sadašnje prikolce borme po vagon i dva natrpaju, a ne ko kadgod kad dođe bać Joso pridat žito, jal kako je on zvao »ranu«. Prikolica na dva točka, a kad je nagne, ispadne dva zaklopca od šporelja, panj, i još koje drvo. Mi se s njim zajedno ismijemo, on nama kaže »dico, ta iđte u peršin, jevo vam po pivo pa ću danas još obać jedared«. Mi mu velimo da je njegovo skroz mlako, a da imamo ladno, a on kaže »a šta čekate koji očin, dajte vamo i meni«. To su bila prava domaćinska vrimena, kad se i mali paor mogo radovat a ne držat i bojat se oće l mu kaki plenit salaš jal otet didinu zemlju di mu se i dida i baćo mučio. A šta ćeš: došla nika čudna vrimena. Naću nać šiljak, pa uzabrat koji klip. Makar zataknit u točak od bicigle. Ajd, zbogom.