Čovjekov život ispunjen je različitim stremljenjima k postavljenim ciljevima. Međutim, ti ciljevi često nemaju nikakve veze s Božjim kraljevstvom, iako smo vjernici. Isus nas u evanđeljima često upozorava da trebamo presložiti svoje prioritete i tražiti najprije Božje kraljevstvo, a onda sve ostalo. Ta njegova upozorenja najčešće dolaze u vidu prispodoba, među kojima su često likovi otac i sinovi, kao što je slučaj i ove nedjelje (usp. Mt 21,28-32).
Pogreška izabranog naroda
U prispodobi koju Isus priča glavarima svećeničkim i pismoznancima govori se o dva sina. Otac prvoga pošalje na posao u vinograd. On odbije, ali ipak na kraju ode. Pošalje i drugoga, on obeća otići, ali na kraju ne ode. I kao što u svakoj prispodobi likovi simboliziraju nekoga drugoga, tako je i u ovoj. Otac je, naravno, Bog. Sin koji obećava da će otići, ali ne ode je izraelski narod predstavljen pismoznancima i svećenicima, kojima je prispodoba i namijenjena. Sin koji odbija otići, ali ipak ode su poganski narodi. Izrael je u odnosu na ostale narode imao povlasticu da je Božji, s Bogom ga je vezivao sinovski odnos. Međutim, oni su taj odnos sveli samo na ono što im odgovara. Smatrali su se boljima i vrjednijima od drugih naroda, Božjim miljenicima, a druge su prezirali. Tako su svojim ponašanjem postali slični sinu koji ocu kaže »evo me«, ali ne ode. Još su starozavjetni proroci kritizirali Izraelov nesklad između riječi i djela, jer su Bogu obećavali vjernost, a lako su na svoja obećanja zaboravljali. I ova Isusova prispodoba kritika je Izraelu na njegov odnos prema Bogu i drugim narodima. Tako Božji narod, umjesto da je uz Boga, svojim se djelima od njega udaljava, misleći da je izabranje samo povlastica. No, ono je i obveza, ali narod to olako zaboravlja, osobito njihovi glavari, koji, ne da ih ne opominju, nego su u tom odnosu prema Bogu i drugima najgori.
Nasuprot prvome, stoji drugi sin koji isprva odbija oca, ali ga na kraju ipak posluša. On simbolizira sve one koje su Izraelci podcjenjivali i omalovažavali, jer nisu ušli u krug odabranih. No, iako ih u početku nije uvrstio među izabrane, Bog se odlučio i njima objaviti, a oni su ga radosno prihvatili. Proroci su naviještali da će Bog pozvati k sebi i pogane i opominjali Izrael da je njihova uloga među narodima da svjedoče Boga, ne bi li i drugi u njega povjerovali. Njihova je zadaća bila da budu posrednici spasenja poganima, a ne da se smatraju spašenima i zbog toga uzdižu nad drugima. Stoga ovu prispodobu možemo gledati kao Isusovu kritiku i opomenu narodu koji je iznevjerio svoje izabranje, osobito njegovim vođama čija je odgovornost još veća. Nakon što je ispričao prispodobu, Isus pita pismoznance: »Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« (Mt 21,31). U ovome pitanju oni bi trebali prepoznati svoju poziciju u odnosu na Boga, trebali bi sebe prepoznati u prvom sinu i shvatiti situaciju u kojoj se nalaze.
Griješimo kao Izraelci
I prije nego su se pismoznanci sami prepoznali u prispodobi, Isus tumači što im je htio poručiti: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete« (Mt 21,31-32). Tako im bez uvijanja i uljepšavanja otkriva kakvi su i u čemu griješe. Ivan je sve pozvao na obraćenje. I dok je običan narod pitao što im je činiti, prvaci su snivali kako ga ukloniti. Među obraćenicima koji su se odazvali Ivanovom pozivu, a kasnije i Isusovom, bilo je mnogo carinika i grješnika, ljudi s ruba društva, koje su glavari odbacili kao nedostojne spasenja. No, njihova spremnost na promjenu učinila ih je u Božjim očima većima od narodnih starješina, koji su sebe smatrali velikima.
Crkva je Božji narod. Osjećamo se često povlaštenima jer smo njezin dio, smatramo da će nam to osigurati spasenje. No, i mi, kao nekoć Izraelci, zaboravljamo da naše izabranje nosi sa sobom odgovornost. Kao dio Crkve, moramo biti donositelji Božjega kraljevstva ljudima među kojima smo. Umjesto da s visoka promatramo one koji su daleko od Crkve, moramo im navijestiti Krista i privući ih da se i oni priključe Božjemu narodu. To što smo dio Crkve nije naša zasluga, to nam je nezasluženi dar od Boga. Zahvalni na tom daru, trebamo živjeti ovaj život s Bogom u neprestanoj težnji za vječnošću, te biti Kristovi svjedoci u svijetu.
