Branko Gavella, kazališni redatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj rođen je 29. srpnja 1885. u Zagrebu, a preminuo 8. travnja 1962. godine u Zagrebu. Maturirao u Zagrebu, a filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao u Beču, gdje je 1908. i doktorirao. Od 1909. zaposlen je u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, a 1914. počinje režirati u zagrebačkom kazalištu. Ovdje je, a potom i u svim južnoslavenskim kazališnim središtima, Češkoj, Slovačkoj te Italiji, postavio 279 dramskih i opernih djela, pri čemu se posebice ističu režije Držića, Gundulića, Brezovačkoga, Krleže, Begovića, Shakespearea, Pirandella i Wagnera. Utemeljitelj je Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950.), te jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953.), danas Dramskoga kazališta »Gavella«. Redoviti član JAZU (1961).

U književnosti se javio 1910. kazališnim kritikama u zagrebačkome njemačkom dnevniku »Agramer Tagblatt« koje je, uz manje prekide, pisao do 1918., surađujući istovremeno u »Savremeniku« i »Hrvatskoj njivi«. Teorijske probleme glumčeva stvaralaštva analizira u Krležinu časopisu »Danas« (1934.). Od 1950. objavljuje niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (Držiću, Mažuraniću, Šenoi, Vojnoviću i posebice Krleži) i književnih »portreta« (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić). Smisao i cilj vlastitog djelovanja Gavella je tražio u trajnoj i neraskidivoj uzajamnosti »književnosti i kazališta«, kojom je sinkretističkom formulom prožeta njegova redateljska poetika i književno stvaranje. Od fikcionalnih djela objavio je deseterački »govorni zbor«, »Pjesma radu« (1943.), a u rukopisu je ostao »govorni oratorij« u stihovima »Put Hrvata« (1944.; ostavština u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU), pisan manirom Nazorovih »Hrvatskih kraljeva«. Dramska djela i operna libreta prevodio je s francuskoga, njemačkoga, talijanskoga, češkoga i engleskoga (Shakespeareov »Macbeth«, »Kako vam drago«, »Henrik IV«).