Brod je bio pun poznatih ljudi. Ne znam ni tko nas je okupio, ni što je prethodilo ovom događaju. Svi smo sjedili oko poglavice. Da, ni sama ne znam odakle je poglavica došao. Vjerojatno iz priče iz dana ranije. Bili smo usidreni u uvali i razgovarali o susretu s polarnim bijelim medvjedom.
San bijelog medvjeda
Ako nastavim skupljati sadržaj u snu ovim tempom, uskoro neću morati ustati iz kreveta u potrazi za avanturama. Kažu da će vam se ono što sanjate kad prvi put spavate u nekom krevetu ostvariti, a ovaj uvod samo je dio sna koji sam imala prve noći kad smo stigli na Zlatibor.
Ovaj tjedan živim na Zlatiboru. Ne mogu reći da sam ovdje na odmoru jer redovito radim, tako da većinu dana sjedim u stanu za računalom, ali ostatak vremena provodim vani i otkrivam divlja polja Zlatibora.
Dobra prijateljica me pozvala da idem s njom i njenim sinom na Zlatibor u njihov stan. Problem je bio što nisam mogla dobiti slobodne dane, ali mi je ona to rekla da i ja mogu raditi tamo. To je jedna velika istina i trenutno je jedna od glavnih prednosti mog posla. Spakirala sam internet, laptop i sebe i evo nas na Zlatiboru.
Iskreno, ova planina mi u posljednje vrijeme nije privlačna jer je previše urbanizirana. Zelenilo je zamijenjeno betonom, ljubitelje prirode zamijenilo je tisuće turista i sve je počelo izgledati kao nešto potpuno drugačije od onoga što me zanima. Međutim, bilo je nekoliko razloga za dolazak i ja sam tu gdje jesam.
Nešto što nikad nisam
Taj poriv da učinim nešto što nikad nisam učinila ovoga puta je preusmjeren na nešto što moja prijateljica nikad nije učinila, a ona zasigurno nije pješačila 22 kilometra u jednom danu. Zapravo, tek je nedavno kupila tenisice. Kad smo prvog dana napravili plan što vidjeti, nije imala pojma što nam sama predlaže. Plan je bio malo istražiti stazu za jutarnje trčanje i potražiti jezero na kojem nikad prije nismo bili. Jezero je udaljeno sedam kilometara od nas i uz pauzu na jezeru za kupanje, koja bi trajala, recimo dva sata, bila bi to sjajna šetnja za sve. Međutim, dogodio nam se istraživački obilazak od devet kilometara i umorne nogu mojih suputnika. Moje su se prilično dobro držale i šutjela sam i čekala nastavak, međutim, nitko nije htio odustati. Uključili smo navigaciju, pitali nekolicinu prolaznika za upute i krenuli prema jezeru. Na moje veliko iznenađenje Zlatibor se ne može pohvaliti uređenim pješačkim stazama. Ili nisam uspjela pronaći ih, što je opet loša reklama jer ne biste trebali biti pas pretraživač ili detektiv da biste pronašli informacije o stazama, kupili kartu i pronašli putokaz. Drugo, staza do ovog jezera vodi uz cestu i primijetili smo ga kad smo se već puno kretali i kad je bilo kasno za odustajanje. Bilo je stresno, ali preživjeli smo, na sreću. Glavna cesta zamijenjena je bočnom i situacija je postala mirnija. Ogromne livade mogle su se vidjeti oko nas, velika prostranstva s kojih su se pružali vrhovi kako bi nas pozdravili. Pogled je doista divan. Međutim, bol u stopalu moje prijateljice bio je sve jači i sve je nagovještavalo da jezero nećemo vidjeti. Tako je i bilo. U naselju Jablanica naišli smo na lijepu kamenitu obalu rijeke Crni Rzav i odlučili pronaći osvježenje za bolna stopala u njenoj hladnoj vodi. Nakon nekog vremena svima je bilo jasno da će to biti krajnje odredište naše šetnje, jer vrijedi doći u smještaj prije mraka, s boli i umorom. Bilo je to prvi put da nisam stigla na odredište, a osjećala sam se kao da jesam. Nisam se okupala u jezeru, ali dobila sam hladna stopala u Crnom Rzavu, prelijepe poglede i fotografije, pružila sam podršku, stavila noge drugih ljudi ispred mojih i osjećaj je sjajan. Za dva dana planiramo ići automobilom do jezera, jer cilj opravdava sredstva.
Ono što se dogodilo potpuno neplanirano je nova prilika koju sam dala Zlatiboru. Da, pretvara se u beton, u njemu je previše ljudi, raste u jedno razvijeno urbano središte, ali njegova prostranstva su velika i sada ima za svakoga ponešto. Dobrom organizacijom i logistikom moguće je potpuno izbjeći centar i uživati u divljim stazama, jezerima, rijekama, vidikovcima.
Svatko od nas ima one prijatelje koji pored obilaska prirode vole odlaziti u luksuzne restorane, koji obavljaju i »neophodne« shoppinge, tračeve i vole se pokazati. Eto, to je neki spoj u kojem i Pepeljuga i razmažena princeza mogu pronaći za svakoga ponešto.
I da se vratimo na san prve zlatiborske noći, pa da se pohvalim da sam vidjela polarnog bijelog medvjeda, ali na ploči jedne od brojnih kavana.
Gorana Koporan
