U Bereškoj šumi, podijeljenoj putom na sjeverni i južni dio, uvijek se ima što vidjeti. Šumsko područje istočno od Berega postoji najmanje 255 godina – prije toga nema traga o njemu na mapama. Bez sumnje, ono je kultivirano sađenjima i sječom. U XVII. stoljeću se veliko šumsko područje pružalo s istočne strane Santova, Berega i Koluta i Bezdana. Danas ovdje dominira šuma hrasta cera (vrsta hrasta koja raste na suhom tlu), uz mnogo manje lužnjaka, te nešto graba. Bagrem je ovdje nova pojava. Sadašnji najstariji dijelovi šume stari su oko 100 godina, iako na njezinim rubovima postoje stabla lužnjaka starosti više od 150 godina. Objašnjenje ove pojave je jednostavno. Šumarska praksa je bila da se prigodom sječa na rubovima sječina uvijek ostavljaju stara i markantna stabla radi označavanja graničnog područja šume. Ta praksa i dalje postoji.
Bereška šuma je površine 316 ha i dokazano je osiguravala lokalnome stanovništvu ogrjevno drvo. Žirenje svinja u njoj bila je također dobro poznata praksa, kao i lov. Čini se da je u posljednjih 25 godina bereška šuma postala poligon šumarskih istraživanja (njome upravljaju Vojvodinašume). Od tada su izvršene opsežne oplodne sječe i ostavljen u pojedinim odjelima mali broja velikih stabala za koje se smatra da će baciti dovoljno sjemena i obnoviti šumu. Osim toga, sađeni su i desetci hektara lužnjaka, no, iako je to ohrabrujuća nova praksa diljem Vojvodine, njihovu sjenku trenutačne generacije Berežaca neće dočekati.
Šum(ar)ske legende
Iako ima sasvim malo »svoje« šume, Bereg ima šumarsku tradiciju koju čine šumarski inženjeri koji su u selu rođeni. Neki od njih još uvijek rade u struci. Dio je te tradicije i kuća šumara, koji je bio zadužen za poslove čuvanja i nadzora u bereškoj šumi i nalazi se na samom kraju Gakovačke ulice, baš na rubu šume. Stipan Jozić, posljednji šumar koji je u njoj živio, bio je slika i prilika brižljivog, gotovo bajkovitog staratelja šume i poznavatelja njezinih tajni, koji je bio dovoljno strog da ne dopusti sebi da ne zna tko i zašto boravi u šumi, a i dovoljno blag da ne dozvoli da netko nema drva za ogrjev. Drvo je, izgleda, bilo i ostalo (i u Beregu) socijalna kategorija, no drvokrađe (i toleriranje iste) je od prije tridesetak godina toliko puno da je mnogima pogled na šumare i ljude bliske njima postao zamućen. Tik do Jozićeve kuće nalazi se restoran Košuta. Nekadašnje vlasništvo bereškoga naturaliziranoga Čeha Bele Očenaša i njegove supruge (i dalje poznato kao Kod Bele), danas je to jedini restoran u selu. Identitet lovačke kuće uspješno se čuva od vremena kada je seoskih bircuza bilo čak pet. Naravno, to je i »strateški važno« mjesto za navratiti po povratku iz atara, budući da se najveći dio bereškoga atara nalazi istočno od šume.
Povijest bereških šumara živi u Marinu Kovačevu, rođenom 1934., koji je danas živuća enciklopedija šumarstva u bačkom Podunavlju. Tu su i Martin Lerić i Josip Ilić, te još nekoliko šumara i lovočuvara koji rado govore o vremenima kada se šuma poštivala kako vjerojatno nikada više neće. Potpisnik ovih redova se upravo u njihovim kućama prvi puta susreo s mnoštvom lovačkih trofeja i prepariranih životinja, od kojih je, malo neobično, započeo njegov interes za živi svijet okolice Berega.
Bereška šuma je odigrala i veliku društvenu ulogu. Negdašnje prvosvibanjske zabave u njoj bile su vrlo prestižne. Na lokalitetu Prvi maj, unutar južnog dijela šume, postojala je velika čistina, posjećivana od gotovo svih odraslih i ogromnog broja mladih Berežaca i Bereškinja svakoga prvog svibnja. Anica Tucakov, tada djevojčica, kasnije mlada supruga, sjeća se onovremene šumske proslave sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
»U kotliću je Martin Dekić kuvo gra i ko je tio, mogo je kupit na porcije i jist. Birtaš je točio, uglavnom pivo. Ljudi su sidili dole, na ćebadi, jel je trava bila pokosita. Stolove je donosilo Dobrovoljno vatrogasno društvo, za njima su sidile glavešine iz sela i Sombora. Moj čovik i ja smo dolazili sa našim konjima i kolima. Bilo nas je puno. Samo je u našem društvu bilo sedam mladi parova. Naravno, uvik je došo tu i fotograf i bilo je slikanja...«, sjeća se ona i pokazuje fotografiju s jednog od prvosvibanjskih »izlazaka« u šumu u najsvečanijoj odjeći, kada je bila još djevojčica (sredina 1960-ih godina).
Križ i bunar
Prvi maj još postoji, ali je prvoga svibnja pust. Poznati šumski toponimi Bereške šume su i Radovinski put (tik uz granični pojas s Mađarskom), Rasadnik, Zašumom, Cirovina... Na tipično bereški način, kraj je šume obilježen križem (donedavno drvenim, od prije tri godine betonskim kojeg je izlio i postavio Marko Ilić) i bunarom. I križ i bunar su vrlo stari i prvi se puta pojavljuju na mapama Drugog vojnog premjera Ugarske izvršenog od 1819. do 1869. Praktički i duhovni značaj ovoga mjesta još se uvijek prepliću: na bunaru su se pojili konji na povratku iz atara dok se prigodom prolaska kraj križa i dalje svako čeljade zaustavi i izmoli ili barem skine šepu i prekriži. Današnja je socijalna uloga bereške šume sasvim drugačija. Ona je značajno pribježište migranata. Ipak, zahvaljujući putu kroz nju, koji je asfaltiran 2007. godine, nisu rijedak prizor ni ljubitelji rolanja, vožnje bicikla i džoginga. Nekada su djeca bila značajni posjetitelji šume, tako divlje, a tako blizu kuće. U njoj se uvijek imalo što raditi: brati ljubičice, jesti zerdelije, skupljati šipak, gljive (posebno puhare) i šiške... Privilegij je to koji je teško steći.
Bereška šuma kao magnet privlači živi svijet. Od nje prema istoku šuma praktično nema sve do Čikerije, udaljene četrdesetak kilometara, a zatim subotičkih i potiskih! U njoj je do sada zabilježeno 111 vrsta ptica, od kojih se većina ovdje gnijezdi, a neke je koriste samo da bi predahnule na selidbi. Na ovom su popisu i vrlo rijetke, kao orao štekavac (njegovo se jedino gnijezdo posebno čuva i prilaz do njega u krugu od 200 metara je zabranjen da se ne bi uznemiravao), srednji djetlić, crna žuna, crna roda, škanjac osaš, a donedavno i iznimno rijedak orao kliktavac. Ako se sječe nastave i intenziviraju, postoji opasnost da će neke od njih napustiti berešku šumu.
Nada da bereška šuma neće imati sudbinu »somborske« šume kod Bukovca, koja je hirovito posječena, i dalje je vrlo jaka. Najviše se tome nadaju lovci, koji i dalje ovdje love trofejne divlje svinje, istovremeno se žaleći što je danonoćna buka s razglasa nedaleke granične ograde, te gužva oko nje (na zemlji i u zraku) unijela nemir u životne ritmove divljači. Novi put na relaciji Bereg – Vrbas – Kikinda, koji se uveliko planira, presjeći će berešku šumu na još dva dijela. Hoće li to za nju biti posljednji udarac?
Marko Tucakov
