Dok je bjesnio hladni rat između pobjednika u II. svjetskom ratu neki su tvrdili kako postoji organizacija, u okviru CIA-e, koja u cilju raskrinkavanja suštine režima u Sovjetskom Savezu ima zadatak proizvoditi antisovjetske viceve. Upravo sam se sjetio jednog karakterističnog vica iz tog doba, ali s druge strane »željezne zavjese«. Trkali se predsjednik SAD-a i prvi čovjek SSSR-a u trčanju na 100 metara i pobijedio je predsjednik SAD-a. Zasjeli su glavni za »objektivno informiranje«, kako sovjetskim ljudima saopćiti vijest da je u nečemu protivnik bio bolji od prvog čovjeka SSSR-a, budući da se uvijek govorilo da su Sovjeti, odnosno Rusi, na svakom polju života bolji i uspješniji od ljudi sa Zapada. Vijećali su cijelu noć, a ujutro je u novinama osvanuo naslov: »U velikom sportskom natjecanju naš Prvi čovjek je zauzeo odlično drugo mjesto, dok je američki predsjednik bio pretposljednji«. Gledano formalno-pravno vijest je istinita, s malo nedostajućih detalja, a to je broj sudionika utrke. Zamislite sad na kakvim su mukama naši propagandno-medijski novinari, stručnjaci i analitičari posljednjih desetak godina, jer su naši predsjednici stalno gubili utrke, a trebalo je to saopćiti »nebeskom narodu«. No, ne gubite nadu, jer pojavio se mladi i snažni trkač, koji je iz dana u dan u svim pogledima sve jači i jači. Eto, sada je uspješno kupio dalekometne rakete u Kini, pitam se gdje i kako će to upotrijebiti da time poveća vlastitu brzinu?! 

Kum je vratio šamar!

Evo još jednog primjera »objektivnog« novinskog izvještavanja. Kumovi se potukli u kavani i zbog tuče su dospjeli na sud. Sudac pita jednog od njih kako je počela tuča? Ovaj mu odgovori: »tako što je kum uzvratio šamar!«. Opet nedostaje »samo« jedan detalj, i u vijesti ne piše kako su svjedoci vidjeli cijeli slučaj. A evo sada priča jednog svjedoka »kako je počelo« kod nas. Davne 1990. godine ljetovali smo u Pirovcu, gradiću blizu Šibenika. Te iste godine održavalo se Svjetsko prvenstvo u nogometu u Italiji od 8. lipnja do 8. srpnja. Na ovom natjecanju sudjelovala je i reprezentacija SFRJ (ispala je u četvrtfinalu). Utakmice sam gledao obično u nekom kafiću, jer su tu gosti bili istinski ljubitelji nogometa i naravno nitko se nije bunio što je na TV-u tekma (to se dešavalo u pansionu gdje smo stanovali). U ovakvim prilikama uvijek dolazi i do kontakata među gostima. Naravno, odmah su primijetili da baš »ne divanim« ijekavskim govorom. Naravno, uslijedilo je uobičajeno pitanje: »odakle si?«. Obično bih odgovorio da sam iz Subotice i da ne govorim dobro njihov jezik, jer sam Mađar. Naravno, i to je »mala laž«, jer odlično govorim slavenski jezik koji se zove srpski. Odmahnuli su samo rukom rekavši: »neka, i oni su naši ljudi«. Nitko nije komentirao što sam iz Srbije i možda Srbijanac. U povratku smo se autobusom vozili kroz Liku i usput smo se zaustavili kod jednog, arhitektonski vrlo interesantnog restorana koji se zvao Japodska kuća. Koliko se sjećam, bio je blizu Plitvica ili u ulazu u taj prirodni rezervat. Inače Japodi su bili staro ilirsko pleme, koji su živjeli uglavom na prostoru današnje Like. Zgrada restorana je bila zapravo jedna, po dimenzijama znatno uvećana tradicionalna brvnara, s jednim jedinstvenim unutarnjim prostorom. U sredini je bila »kuhinja«, zapravo priprema hrane, a dim je slobodno odlazio kroz krov. Tu smo potrošili sve dinare koji su nam preostali i jeli smo najbolje, na žaru pržene, svježe ulovljene pastrve. Nakon što smo stigli kući, stigla nam je vijest da je na tim prostorima, u Kninu, izbila 17. kolovoza »balvan revolucija«, koja je kasnije prerasla u otvorenu pobunu dijela stanovnika Hrvatske. Vjerujte mi na riječ, nigdje gdje smo tada bili, nismo osjetili da će do toga doći. Slobodno smo kupovali i hrvatske tjednike, koji su redovito izvještavali s tadašnjih događanja.

Igra s granicama

Te sudbonosne 1990. godine na svjetskoj političkoj sceni desio se jedan krupan događaj. Naime, 3. listopada ujedinile su se do tada dvije njemačke države u jednu, nazvanu Savezna Republika Njemačka. To ujedinjenje priznale su i nekadašnje države koje su bile okupirale teritorij predratne Njemačke: SAD, SSSR, Francuska i Engleska. U tada još jedinstvenoj SFRJ također su se dešavali sudbonosni događaji. Početkom godine predsjednik Saveznog izvršnog vijeća je objavio plan opće reforme društva, prije svega ekonomske, koji je, blago rečeno, bojkotiran. Početkom godine u siječnju se raspao SKJ, kada su delegacije Hrvatske i Slovenije napustile kongres. Rezultat je bio da su republike za republikom uvodile višestranački sustav, pa su potom održavani višestranački izbori u travnju, u Sloveniji i Hrvatskoj. Donošenjem novog Ustava 28. rujna 1990. godine (izglasali su ga komunistički zastupnici) Srbija je postala parlamentarna demokracija s višestranačkim izbornim sustavom. SFRJ se počeo polako ali sigurno raspadati po administrativnim granicama. Dio stanovnika Hrvatske tu činjenicu nije priznavao i tako je počela igra s granicama, koja s prekidima, traje do današnjih dana. Za sada za Europu važi Helsinški dogovor o nemijenjanju granica kojeg su potpisali i SAD i Kanada (Kina nije pristupila). Čini mi se da je dio srpske elite (političke i znanstvene) krivo protumačio ujedinjenje Njemačke, pa i danas nastavlja igru s granicama. Možda se nadaju da će im to jednog dana i uspjeti.