»Zaovine nikada nisu vidjele ovoliko ljudi u jednom trenutku«, prva je rečenica koju nam je čovjek rekao kada smo ga pitale je li ikad sreo medvjeda i kakve su nam šanse da ga sretnemo. 
Nisam sigurna jesu li oni koji me dovoljno dobro poznaju vjerovali da zaista želim upoznati medvjeda. Bilo kako bilo, svjesna sam opasnosti koje ovaj susret donosi, ali želim ga upoznati. Usput, ne kao u zoološkom vrtu. Naravno, voljela bih da to bude onako kako sam ja zamislila: hodamo stazom kroz šumu, a na udaljenosti od 50 metara naš put presječe medvjed, koji nas ne primjećuje, nastavlja svojim putom, koji se, naravno, udaljava od nas. Sljedeći prihvatljiv scenarij je da nas primijeti, zaustavimo se, smrznemo se, on malo gleda u nas i ode. Uspijevamo se ne onesvijestiti, ali cijeli se svijet okreće. Jedino čega sam se bojala u svojoj mašti bilo je da možemo susresti medvjediće s mečkom i nisam imala nastavak za taj scenarij, jer ga uopće nisam željela privlačiti.
Nismo sreli medvjeda, boji se ljudi, svih onih s početka priče, ali pošteno smo se prošetali njegovom kućom i moram priznati da on živi u prekrasnim prostorima. Kao što sam najavila u prethodnom broju, radi se o Nacionalnom parku Tara.

Dan na kajaku

Ljeto bez mora značilo je ljeto bez plavetnila i prostranstva, a onda su oni došli u posve drugačijem obliku. Prijatelj koji je bio s nama rentira kajake u Somboru i jedan od njih je ponio na odmor, a sa sobom je donio i dron i želju za fotografiranjem radi lijepe reklame. Sve je to bilo dovoljno da dobijemo pozivnicu, ustanemo rano tog jutra i provedemo najljepši dio dana na vodi. Trebali su mu veslači, a nama je trebala vožnja kajakom i avantura. Dobili smo više od svega, jer je nakon foto snimanja kajak ostao s nama. Uživanje u ljepotama vodene površine i prirode oko vode postaje cjelovito tek kad sve vidite i s vode. Imali smo priliku doći do najnepristupačnijih dijelova obale i tako steći potpuni dojam. Preveslali smo celo jezero Zaovine i najljepši su oni dijelovi, skriveni od svačijeg dodira i čuvani samo za najupornije.
Veslali smo na svim granama jezera, napravili malo više od 14 kilometara veslačem u popodnevnom obilasku, dobili smo prelijepe fotografije, zategnuli mišiće, potamnili nam ten i ispunili jedan savršen dan. O zalasku sunca tog dana neću ni govoriti, jer te ljepote ne mogu prenijeti.

Osvajanje vidikovaca

Kada upišete Tara ili Zaovine u internetsku pretragu, odmah ćete vidjeti fotografije vidikovca, a s obzirom na dotičnu prirodu to je potpuno opravdano.
Jedan smo dan posvetili najpoznatijem vidikovcu i avanturi hodanja do njega. Naravno, na putu je bilo još vidikovaca, ljepota i događaja, ali istina je da je ovaj jedan vrijedan biti u središtu pozornosti. Govorim, naravno, o vidikovcu Banjska stena. Do njega se može doći na nekoliko načina, a pokazalo se da je najpopularniji način autom, koji možete parkirati nekih 800 metara od najljepšeg pogleda. Naravno, odlučili smo se na toliko ljepši način, pa smo auto ostavili u Mitrovici i krenuli pješice, kroz šumu i divljinu do vidikovca. Staza je duga oko 6 kilometara, a sa svim usponima i laganim hodanjem, uživanjem i razgledanjem, trebat će vam dva sata da biste stigli do vidikovca. Dosta je dobro označen, ali ne i besprijekorno, jer kad smo krenuli, uspjeli smo propustiti zavoj i izaći iz šume. Na povratku smo bili oprezniji, pa smo uživali u svim ljepotama šumske staze. Neka fotografija sama za sebe govori o vidikovcu. Nadam se da joj je teško odoljeti.
Nakon dana punog pogleda nismo se mogli zaustaviti. Osvojili smo i Predov krst, Omarsko vrelo, zaljubili se u Perućac i one prekrasne kuće na vodi – vjerujem da će jedna od sljedećih avantura biti u jednoj od tih kuća – prošetali ledenom vodom najkraće rijeke u Srbiji, Vrelo, dotaknuli maglu i oblake i pokisli na najljepši mogući način. I disali punim plućima.
Sve ovisi o kutu gledanja, uključujući i naš odmor. Neki bi rekli da nismo imali sreće, da je često padala kiša, da je bilo hladno na ljetnom odmoru, da nismo mogli izlaziti. Ja bih rekla da je bilo nešto sasvim drugo i da su kocke bile fino poredane. Sljedećeg vikenda idem na drugu planinu i nastavljam sa slaganjem kockica, jer im je važno samo dati priliku.
Gorana Koporan