Faljnis, čeljadi. Šta nas ovo zatrevilo, potop? Jevo, ja lipo ništa ne možem ni počet radit po polju, jedva sam se rastrčo po avliji i ponamirivo, sav sam prokiso ko poljski miš. Ušo unutra i prisvuko se u suvo, pa potpačio nos mastiljavom olovkom, pa gustiram di sve ovo vodi? Vako lito još kanda nismo imali, ja barem ne pamtim. Ulazi mi Joso pod kišobranom, uzvrtio se ko da ga buve grizu, okreće se po ambetušu, polak cvića pokečo ovoj mojoj. Ta, rođo, ajde već sklopi taj ešernje, ako izađe ova moja bićeš gadno izružen. No, konačno se kojikako oslobodio kišobrana i kabanice, podizo cripove s cvićom, di koje se i izvadilo iz cripića zajedno sa zemljom, on to zatrpo malkoc natrag i sio. Pita me šta radim. Ta šta mož u avliji radit, kugod da ne vidi da je postala jezero. Živo se pitam šta ovi iz Voda što nam šalju nake lipe račune sad na ovo vele? Ode kod nas sa somborskog druma dolazi voda u sokak još od crkve. Niko nije očistio obale druma još od Titine vladavine. Joso oma privatio divan i okrenio ga na politiku. Kud sam očin i spominjo! Ja baš ni ne volim politizirat. Zato sam valjda i siroma kugod crkven miš. »Ta, Braniša moj, jeto imamo i novu vlast, opravili naši u glavnoj varoši skupštinu, sve rodbina sinovi, uje, strike, kumovi, mame, baće, jedino još nisam čuo da ima didova i unučadi, to će valjdar na sledećoj doć na red.« »Mani se, Joso, politike. Ne daj Bože da se još razboliš, vele da od sekiracije mož dobit kap jal gutu. Šta ‘š onda, bože iz čovikom«, tišim ga ja. »Ta, čujem da divane da ni u bolnicu ne primaju, samo ako imaš tu koronu. Kanda se čovik mora prvo so tim zarazit, pa onda tek dospit do doktora.« Al ne da se Joso smest s divanom, nije on zabadavad omatorio, a Bog mu doduše i podario fajinsku jezičinu pa će dalje: »Ta, kako ne bi divanio. Jeto, ko juče mi moja gospoja dobila arendu na ona dva jutra što je nasledila od baće, znaš da je izdala za devet meteri žita, a taman toliko dobila da plati reštanciju i odvodnjavanje, ko ga iz odvodnjavanjom. A pedig na salašu čitava jezera, volarica mi se skroz nalila pa ne pitaj kaki mi izmeljan josag«. Jeto vidite, čeljadi, svi mi imamo svoju nevolju, a niko da se već jedared siti i nas mali. I onaj odozgor nam kandar polagano okreće leđa i samo po nama plete. Kako ne bi bili bisni, ne možmo svi bit gazde. Čitam niki dan u jednoj novini da su jednom didi od osamdeset i kusur lita ti nesrićni izvršitelji oduzeli stan a njega iskečili na sokak zato što nije jedno vrime plaćo račune. A nisu se zapitali jal on to mož, jal ima taj dinar kad poplaća likove i doktore. Niko se više ne sekira kako je starom svitu. Pa moždar je čovik i imo te novce, a jednostavno zaboravio, ima tušta starog svita samog. Mladi se razišli po svitu, najčešće se iđu starat o starima al napolju za veće novce. Ne znam, čeljadi, dokle će vako, al velim vam da dobro bit neće. Sve se priokrenilo, osti se borme i kod nas u Ivković šoru a kamoli po svitu. Neg, jevo malo je utišalo pa iđem navuć slame i ditelne, a moždar ću i nakrupit ako me ne mrzilo. Ajd, zbogom.