Svako selo ima neko svoje obilježje, bilo da je to neka građevina, crkva ili nešto drugo. U današnjoj priči o staroj fotografiji predstavljamo vam fotografiju pokojnog Đorđa Karanfilovića, nastavnika matematike iz Šida i cijenjenog fotografa koji je okom svoje kamere ovjekovječio veliki broj svatova, krštenja, prve pričesti, krizme i sprovoda, pogotovo u Gibarcu. Fotografija je nastala koncem 60-ih godina prošloga stoljeća, a sačuvao ju je naš kolega Slavko Žebić, umirovljeni novinar koji živi u Osijeku i koji vrlo rado piše o svom rodnom Gibarcu.
Raj za perad
A na fotografiji su guske u velikom gibaračkom šoru. Naime, Gibarac je nekada bio poznat po uzgoju gusaka. Prema sjećanjima našeg kolege Žebića, u Gibarcu se nekada nalazio veliki pašnjak s više od 500 jutara na kojima su pasli konji. Imali su Gibarčani i više od 300 muznih krava, a čopori svinja bilježeni su čak do 1.200.
»No, guske su bile izvor jeftinog i izdašnog mesa, mada su naši susjedi Slovaci govorili: ‘guska je nedobra ptica, za jednoga puno, za dvojicu malo’. U Gibarcu je svako kućanstvo držalo guske, a svakoga su ih proljeća bake i unuke tjerale na Vrbak. To je dio sela odmah uz željezničku prugu, gdje su Gibarčani pravili cerpić, nepečenu ciglu, za gradnju pomoćnih prostorija u kućanstvu. Tako je Vrbak bio pun rupa od cerpića, što je bio pravi raj za guske i patke, a bogami i za nas djecu, jer tu smo se zimi klizali«, prisjeća se Žebić.
Omiljena slastica
No, kako kaže, meso mladih gusaka bilo je vrlo kvalitetno, a guščiji paprikaš je bio »nacionalno jelo« u Gibarcu.
»Sjećam se, otac je radio na vršalici kao špajzer, a i sâm sam jedne godine, u završnom dijelu vršidbe bio kaparaš, a na jelovniku duž čitavoga šora bio je guščiji paprikaš. Radovali smo se kao djeca kada bi neka reduša kod novog domaćina, u novom guvnu, rekla: ‘oprostite, kod nas je danas grah sa slaninom«, kaže naš sugovornik.
I, kako navodi, Gibarčani su držali guske iz nekoliko razloga. Prvo, to je bio izvor jeftinog ali kvalitetnog i izdašnog mesa. Drugo, guščija jaja su krupnija i kvalitetnija od kokošijih. I treće, žene su čupale perje i spremale djevojke za udaju.
»Zimi se čiljalo perje, pucale kokice i kuhao kukuruz, a na posilu se bogme dobro jelo, pilo, pjevalo i veselilo, pa nije čudo da su se poneki mladi upoznali na posilu i onda već te, ili sljedeće jeseni, i uzeli«, ističe Žebić.
O broju gusaka ne govori, ali kaže da ih je bilo toliko da je Aleksandar Petrović baš u Gibarcu mogao snimiti svoj film Skupljači perja. Danas u ovom selu nema više gusaka, a ostao je tek mali broj Gibarčana starosjedilaca kojima su ostale samo lijepe uspomene na neka davna, ljepša i sretnija vremena.
S. D.
