Kada kažu da ako nešto dovoljno jako želiš, onda ti se to i ispuni; ne kažu da se protiv vaše želje neće umiješati neke izvanzemaljske okolnosti kao što je recimo ova epidemiološka situacija. Od petog mjeseca veslamo, brusimo formu, jačamo želju za pobjedom, »pojačavamo nedostajanje« prema Neretvi i Maraton lađa je ono što jedva čekamo. Skoro, u tekstu o Salašarima somborskim sam napisala da želja nije otkazana i to je bilo u razdoblju kad su otkazivane sve moguće utrke u okruženju, a mi smo i dalje, s puno entuzijazma veslali i vjerovali da naša utrka neće biti otkazana. I tako i bi, utrka nije otkazana, ali je otkazana naša nada jer ne postoji mogućnost prelaska preko granice bez karantene, za koju nitko od nas nema dovoljno vremena koje bi mogao odvojiti. Kako bilo, jasno je koliko se želja, snage, volje i nade sručilo ovim u vodu, ali ne onu neretvansku jer do nje nećemo doći ove godine, ali je sigurno da ćemo mislima biti uz sve koji će ove godine imati priliku veslati.

I kamo sada

Tugu i neki žal zbog propuštanja omiljenog i glavnog događaja za cijelu veslačku godinu moguće je ublažiti samo nekim putovanjem. A i dane godišnjeg bi valjalo iskoristiti i eto nas četiri u autu, ali nigdje smještaja. Dogodilo se to da su svi smještajni kapaciteti koji postoje u granicama ove zemlje popunjeni. O bezobraznim cijenama ne vrijedi polemizirati, jer su neki, čini se mnogi, ovo vidjeli kao priliku za instant zaradu i promaklo im je da cijelu situaciju iskoriste kako bi promovirali naše ljepote i njihove ponude. Kako bilo, vidjet ćemo što će ostati kad sve ovo prođe, ali je nas karma ipak pogledala i dogodilo se to da su kolege iz ronilačkog kluba rezervirale smještaj i da imaju baš tri slobodna kreveta, ali će se naći mjesta i za četvrtu i eto nas četiri u autu i znamo kuda idemo. Zaovine nam se smiješe, a Tara nas zove.

Nacionalni park Tara

Nacionalni park Tara jedan je od pet nacionalnih parkova u Srbiji i ono što ga posebno izdvaja su šume omorike koju je otkrio botaničar Josif Pančić. Naravno, nije samo omorika, društvo joj prave i bukva i jela. Park je osnovan 1981. godine, nalazi se u zapadnom dijelu Srbije, pripada unutarnjem pojasu Dinarida, pokriva najveći dio planine Tare. Granicu parka čini tok Drine između Višegrada i Bajine Bašte.
Prvo što su mi ronioci, koji na Taru i Zaovine odlaze godinama unazad, rekli jest da se pazim medvjeda. Moja želja da sretnem medvjeda je na vrhuncu i negdje mislim da sam spremna biti zrela u tom susretu. Naravno, ne mislim, niti ga želim sresti baš oči u oči, ali bih svakako voljela vidjeti tu veličinu i osjetiti taj nalet adrenalina koji ti kaže da se smiriš i polako povučeš. Svjesna sam koliko ljudima u ovoj priči zvučim neozbiljno, ali prosto je to moja želja. Upozorenje je stiglo i za poskoke i kada sva ta upozorenja sklonimo dobijamo jedan nevjerojatan raj i san svakog zaljubljenika u prirodu. 
Trećina flore cijele zemlje raste upravo na Tari, a što se životinjskog svijeta tiče, uz najznačajnije stanište mrkog medvjeda, Tara je kuća za vuka, divlju mačku, kunu zlaticu i bjelicu, srnu, divlju svinju, divokozu, 135 registriranih ptica, među kojima su i ugrožene vrste grabljivica među kojima je suri orao, sivi soko, orao zmijar i jastreb. Promatrajući sve navedeno, uzbuđenje zbog odlaska u dom ovih životinja me preplavljuje.

Što smo isplanirali

Biti aktivni, to nam je glavni plan. Okolnosti su htjele da se tako namjeste da idemo s roniocima, pa je ronilačko odijelo spakirano, spakirani su i bicikli, tenisice za trčanje, tenisice za duge šetnje, pregršt informacija i da sve to dobije još zabavniju notu, s nama ide drugar koji nosi kajak, dakle i dan s veslima je u opciji. Svakako bi bilo lijepo obići sve vidikovce, provozati turu oko jezera biciklima, veslati uz vodopad na rijeci Vrelo, od brane Perućac i obvezno vidjeti čuvenu kućicu na stijeni. Osvojiti najviše vrhove bio bi ekstra bonus i naravno nadisati se zraka, okupati i okrijepiti tijelo u hladnim vodama jezera, piti čistu izvorsku vodu i buditi se sa suncem.
A kako je zapravo bilo, koliko je realizacija ispratila isplanirano, pišem vam u sljedećem broju. 
Gorana Koporan