U prvoj polovici 20. stoljeća, osim u Pančevu i Beogradu, pojedine obitelji iz Starčeva počinju gravitirati i današnjoj hrvatskoj prijestolnici. Najprije su tamo odlazili obrtnici i imućniji mještani koji nisu željeli nastaviti baviti se zemljoradnjom već su se zanimali za trgovinu i uslužne djelatnosti. Unatoč tome što je u selu postojao priličan broj obrta i majstora koji su bili vrsni kovači, kolari, mesari, mnogi među njima su svoju perspektivu ipak vidjeli u većim centrima i gradskim sredinama. Upravo su takav životni put odabrala braća Kalić čiji su preci desetljećima bili ratari i graničari poput većine svojih sunarodnjaka s juga Banata.
Kalići su u Starčevo naseljavani u doba Vojne krajine potkraj 18. i sredinom 19. stoljeća. Njihov je zavičaj bio u okolici Slunja i Cetingrada. Potomak dijela ovoga roda prispjelog u Banat u prvom valu kolonizacije bio je Nikola Kalić, sin Stipana i Tereze, rođene Veljača. Bio je oženjen Marijom Korbom, kćeri Josipa i Marije, rođene Dejanović. Tijekom braka oni su izrodili devetero djece od kojih su starost uspjeli dočekati Josip, Mavro, Nikola, Ana i Blaž. Najstariji je Josip bio oženjen Sofijom Rajković, koja mu je podarila sinove Pavla i Matiju. On je bio činovnik Austro-Ugarske, tako da se sa svojom obitelji nastanio u Budimpešti. Osobito zanimljiva crtica iz Josipovog života je da je 1935. godine promijenio svoje prezime u Környei. Njegov je sin Matija nastavio život u Mađarskoj, dok se Pavle iselio u Ameriku. Josip je umro i pokopan u Budimpešti 1956. godine, a supruga Sofija preminula je osam godina prije njegove smrti. 
Mavro, Nikola i Blaž Kalić su se, pak, obučili za brijače i bili veoma uspješni u svom poslu. U Pančevu su živjeli i radili Mavro i Nikola, gdje su svojedobno bili i povjerenici Hrvatskog radiše, gospodarsko-dobrotvorne udruge koja je u ovom gradu između dva rata imala svoju podružnicu. Čuvena brijačnica im se nalazila na raskrižju Lađarske i Starčevačke ulice, tj. današnje Ulice Milorada Bate Mihailovića i Žarka Zrenjanina, u neposrednoj blizini kultne pančevačke kavane Kod turske glave.
Najmlađi među braćom bio je Blaž Kalić, rođen 1899. u Starčevu, a umro 1951. godine u Zagrebu. Njegova se supruga s kojom se vjenčao 1922. zvala Anka Perak (1907. – 1982.). Oni su s obitelji živjeli u Zagrebu, gdje je Blaž imao svoju brijačku radnju. Njezino osoblje i vlasnik poziraju na fotografiji nastaloj 1934. godine, a koju objavljujemo u ovom broju našeg tjednika. Na slici su upravo Blaž sa sinom Nikolom (1929. – 2008.) i kolektivom frizerskog salona koji se nalazio u Ulici Nova cesta na broju 57. Oni su bili jedni od prvih Starčevaca koji su preselili u Zagreb, na što se veliki broj njihovih zemljaka odlučio tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Stoga danas tamo žive deseci obitelji koje potječu iz Starčeva, potomci studenata ili ljudi koji su se u potrazi za boljim životnim uvjetima odlučili za selidbu. Većina starčevačkih doseljenika je u vrijeme socijalizma, točnije pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, stanovala u kućama u zagrebačkom naselju Dubrava.  
Ana Kalić, najmlađa kći Nikole i Marije, rođena je 1895. godine. Bila je udana za Nikolu Pavlića (1893. – 1963.), poznatog starčevačkog tamburaša i dugogodišnjeg kantora katoličke crkve. Imali su dvoje djece, sina Nikolu (1915. – 1945.) preminulog pod nerazjašnjenim okolnostima nakon oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, kao i kći Maricu (1921. – 1999.) koja se udala za Josu Peraka. Ana je umrla 1984. godine u dubokoj starosti. Potomci njezinog sina i kćeri i danas žive u Starčevu, čuvajući uspomene i sjećanja na svoje pretke.
Dalibor Mergel