Svečano uručenje ključeva zakladi Spomen-dom bana Josipa Jelačića je vrlo važan datum za hrvatsku zajednicu u Srbiji. Ovu vijest su prenijeli mnogi mediji i govorilo se o svim poteškoćama koje su ovom događaju prethodile i planovima koji predstoje. Ono što je svima promaklo jest simbolični ključ, koji je za tu prigodu izradio Tomislav Romić, obrtnik, kovač iz Subotice. Za izradu ključa Tomislav se poslužio literaturom budimpeštanskog majstora Sándora Sima, trudeći se da njegov izgled odgovara vremenu u kom je ban Jelačić živio. Studiozni rad se isplatio samom činjenicom da je privukao pažnju u okolnostima kada je tema nešto sasvim drugo. Kovačka radionica, koju je osnovao otac Petar Romić, uskoro će navršiti 70 godina postojanja. Tijekom svih tih desetljeća napornog rada i izazova koji su ih dovodili i do zatvaranja, bilo je perioda razvoja i blagostanja. Čini se da je recept njihove opstojnosti nastojanje da se prilagodi zahtjevima novih okolnosti, pronalazeći načine da se posao voli.

Podizanje temelja

Otac Petar je završio kovačko-kiparsku školu u Budimpešti u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća, što je u tom periodu bila ozbiljna izobrazba. Godine 1954. kupuje kuću u Subotici na Somborskom putu gdje seli kovačku radionicu koja se i danas tu nalazi. Prvi poslovi su podrazumijevali izradu francuskih ključeva i držača za strug, a potom se prešlo na sefove i trezore. Nisu zaostajali ni poslovi oko špeditera za konje, što je bio poseban izazov jer je trebalo napraviti dijelove tako da špediter bude čvrst, ali i lagan. Bilo je tada i poslova za tvornicu Torpedo u Rijeci, a koji su se odnosili na dijelove za potrebe vojske. Međutim, upravo tada, početkom šezdesetih, nastaje sukob s gradskim službenikom i nakon trinaest sudskih postupaka, otac ostaje bez radionice. Od svih strojeva i poslova ostao mu je samo čekić i nakovanj što ga je primoralo da se zaposli kao čistač dvorišta u jednoj subotičkoj tvornici. Nakon godinu dana, uz pomoć nekolicine ljudi opet otvara radionicu i nastavlja s obrtom. Posao se razvijao i ubrzo je opet imao majstore, kalfe (majstor koji nadzire radove, prim. a.) i šegrte u radionici. 

Spoj obrta i folklora

Sin Tomislav boravi u radionici od svoje šeste godine kao pomagač majstorima i polako upoznaje svaki dio široke lepeze poslova kovačkog zanata – od donošenja i pridržavanja raznih alata do lupanja koksa. Prisjeća se i jedne zgode iz očeve radionice: 
»Te ranije generacije su bile nekako čvršće. Tata je imao pet šegrta i jedan od njih je po završetku škole došao u radionicu pokazati ocjene, nakon čega je od tate dobio šamar. Kada su ga majstori pitali zbog čega je to uradio, on je samo odgovorio da se ne može otići iz radionice, a da se ne dobije šamar“, prisjeća se Tomislav. 
Povodom prvog Zanatskog sajma 1969. godine u Subotici nastaje i prvi Tomislavov samostalni rad. Bile su to konture muškarca i žene u bunjevačkoj narodnoj nošnji s vlaćem žita, a inspiracija za takav motiv dolazi iz velike ljubavi prema folkloru. 
»Bio sam među prvim folklorašima u Bunjevačkom kolu, gdje sam čak i upoznao svoju suprugu. Učiteljica Liza Mačković nas je učila folkloru još od prvog razreda osnovne škole. Otac nas je uvijek pratio autom kada smo išli na gostovanja. Često je išao s Antom Pokornikom i Balintom Vujkovim, koristeći te prilike da kupuju narodnu nošnju za Bunjevačko kolo. Nikad ga nisam pitao kako je to mogao pored poslova u radionici, ali je on ipak uspijevao.«

Udružene zanatlije

Tomislav Romić je pored boravka u radionici i velike posvećenosti folkloru, završio srednješkolsko obrazovanje za strojobravara u Subotici. Zbog gradske uredbe koja nije dozvoljavala dvije kovačke radionice u istoj ulici, godine 1980. osniva svoju radionicu u Adi gdje za samo jedan dan dobija sve potrebne dozvole i prostor. Razlog zbog čega je tamo postojala takva ekspresnost i infrastruktura jest obrtnička udruga Merkur, koja je okupljala mnoštvo obrtnika. Konkurencija je bila izrazito jaka, a obrtnici su često jedni drugima »krali« radnike većom nadnicom, dovijali se inspekcijama, radili noću i zapošljavali više radnika nego što je to bilo dozvoljeno. Međutim, Tomislav svjedoči jednoj lijepoj gesti solidarnosti među obrtnicima: 
»Kada je dolazila pokrajinska inspekcija kod nekog obrtnika, prvi koji bi to saznao bi javljao telefonom ostalima. Ukoliko bi se inspekcija zadržala dulje od dva sata, svi ostali bi uzeli svoje dozvole za rad i zajedno otišli u Općinu s namjerom da zatvore svoje radionice. Tada je predsjednik Općine morao urgirati pokrajinskim vlastima da povuku inspekcije kako ne bi dolazilo do masovnog zatvaranja radionica.« 
Godine 1984. vraća se u Subotici zbog bolesti oca i preuzima radionicu kao i vinograd s voćem, koji je naslijedio od djeda. Nije ga htio zapustiti kao što je to veliki broj ljudi učinio, jer je boravak u vinogradu nakon poslova u radionici smatrao odmorom. Tamo, kako sam kaže, nije bilo potrebno puno razmišljati te je rad u vinogradu predstavljao odušak od kovačke svakodnevice. Tijekom tih godina je bilo puno posla, jer su se radile opruge za motore tvornica Sever, Rade Končar i Gorenje. Tomislav smatra da je upravo ovaj period bio najzahvalniji i prisjeća se kako su udruženi obrtnici tada imali veliki utjecaj, puno posla i mogućnosti da svoje radionice opremaju suvremenim strojevima.

Novi izazovi

Tijekom devedesetih godina posustaje industrijska proizvodnja, a time se i smanjuje količina poslova koji su se obavljali za velike tvornice. Opet je došlo vrijeme kada je bilo potrebno prilagoditi se novonastalim nepovoljnim okolnostima. 
»Devedesetih smo se morali okrenuti sitnijim poslovima da bismo preživjeli. U Budimpešti je jedan klijent iz SAD-a osnovao predstavništvo i slao nam crteže po kojima smo radili. To su najčešće bili držači za vinske boce, lusteri i stolovi. Plaćanje je išlo bez ikakvih problema. Jedini uvjet koji je država postavljala je bio da se mora koristiti domaće željezo«, prepričava Tomislav.

Bez posustajanja

Danas se više ne radi serijska proizvodnja za tvornice, ali to ne znači da posla nema, naprotiv. Zahtjevi klijenata su brojni i potrebno je napraviti precizan vremenski raspored kako bi se dogovori ispoštovali. Iako je Tomislav svoj posao prijavio kao stari zanat, obrt je i dalje registriran i poslovi se neometano odvijaju bez obzira na mnoštvo novih strojeva koji su u tvornicama preuzeli poslove obrtnika. To očigledno nije spriječilo Tomislava Romića da u takvim okolnostima pronađe vremena i za radove koji nisu predviđeni za prodaju već su izloženi u njegovom domu. S ponosom ističe zrcalo s 365 listova, 12 ruža i 4 svijeće koji simboliziraju dane, mjesece i godišnja doba, rad koji je dospio i na sajam u Veneciji. Taj zahtjevan pothvat je zajedničko djelo Tomislava i njegovog oca i svojevrsni simbol bogate tradicije njihove radionice.
Dubravko Bilinović