Posljednjih dana hrvatski mediji punom pozornošću su propratili govor Anje Šimprage, zastupnice SDSS-a u Hrvatskom saboru, u kojem je opisala kako je proživjela oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Hrvatske vojske Oluja kao dijete »s one strane«. Na taj način javnost je čula prikaz Oluje od pripadnika srpske nacionalne manjine koja živi u Hrvatskoj. Jedan u nizu naslova glasi Anja Šimpraga, zastupnica SDSS-a čiji je govor u Saboru izazvao veliku pozornost: Vrijeme je da krenemo dalje, nismo više u ratu. Istina, rat je završio, suživota treba i mora biti, no bitan preduvjet za to je jednak tretman u medijskom prostoru prema svim žrtvama te dobrosusjedski odnosi Srbije i Hrvatske koji se, među ostalim, treba očitovati i u poboljšanju položaja hrvatske manjinske zajednici u Srbiji.
Zločin je zločin i upravo stoga velika je nepravda o nekim žrtvama i bolnim uspomenama javno govoriti, a neke druge prešućivati. Budući da je Vlada RH zakonski u okviru manjinama zagarantiranim mandatima omogućila da pripadnica jedne nacionalne manjine postane zastupnica u Hrvatskom saboru i da kao takva javno progovori o osjetljivoj temi vezanoj za Domovinski rat sa svoga stajališta, nema razloga da sličan korak ne učini i Vlada Srbije, da se u beogradskom parlamentu čuje i druga strana, kako je, primjerice, hrvatsko dijete proživjelo 1990-te u Srbiji ili hrvatski branitelj u jednom od logora kojih je bilo u Srbiji tijekom 1990-ih. Bilo bi sasvim korektno, a i sama logika nalaže, da čelnik SDSS-a Milorad Pupovac u suradnji s predstavnicima hrvatske manjinske zajednice u Srbiji i uz podršku Vlade RH potakne sadašnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se to što prije realizira. No, tu nailazimo na još jednu prepreku. Hrvati u Srbiji nemaju svog predstavnika u Skupštini. Na lipanjskim izborima u Srbiji jedina relevantna politička stranka hrvatske zajednice u Srbiji DSHV je ostala bez predstavnika u Skupštini Srbije i Vojvodine. U Srbiji naime (još uvijek) ne postoji zajamčeni mandat u parlamentima i državnim tijelima koji su definirani međudržavnim sporazumom Hrvatske i Srbije, a to pravo pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj već dugi niz godina uživaju. Stoga smo slobodni zaključiti da su prozivke aktualnog srbijanskog predsjednika Vučića, među ostalim, i o lošem položaju srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj neutemeljene, pogotovo ako povučemo paralelu s trenutačnim položajem hrvatske manjinske zajednice u Srbiji kojoj su u mnogo čemu prava ograničena ili ih se krše. O tome govori i činjenica da DSHV godinama traži da se hrvatskoj manjini kao i Srbima u Hrvatskoj osiguraju zajamčeni mandati, ali vlast u Srbiji odbija takvo rješenje. Od pomoći tamošnjoj hrvatskoj zajednici nisu ni stav, a ni javni istupi predsjednika Vučića u kojima otvoreno i neutemeljeno prebacuje odgovornost na Hrvatsku za nezadovoljstvo građana Srbije naspram njegove vlasti te što se u medijima čelnik DSHV-a Tomislav Žigmanov stigmatizira i otvoreno proziva kao hrvatski špijun koji radi protiv države u kojoj živi.
Bliži se 5. kolovoza, važan praznik u Hrvatskoj. Svake godine, a ni ova po tome nije izuzetak, uoči Oluje, slušamo o koloni Srba koji su napustili Hrvatsku u kolovozu 1995. godine. Pritom je osobito glasan čelnik SDSS-a Milorad Pupovac, koji spominje Oluju, sjeća se Jasenovca, a svjesno prešućuje zločine koje su Srbi činili diljem Hrvatske u tim ratnim godinama kao i tragičnu sudbinu vojvođanskih Hrvata tijekom 1990-ih. Riječ je prije svega o Hrvatima iz vojvođanskoga dijela Srijema i jugozapadne Bačke, koji su, među ostalim i zbog prijetnji, zlostavljanja i nasilja, fizičkog i verbalnog, i od strane nekih od tih ljudi iz kolone koji su išli iz Hrvatske u Srbiju 1995., bili primorani napustiti svoje domove i zavičaj. Postoje svjedoci, vjerodostojne činjenice i dokazi koji potvrđuju zlodjela počinjena nad Hrvatima i drugim nesrbima na teritoriju Srbije (tada SRJ) tih 1990-ih godina.
Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu gotovo 30 godina opstaje kao svjedok tragičnih zbivanja i sudbina vojvođanskih Hrvata tijekom tog razdoblja. Tisućama i tisućama ljudi, kako nama koji smo otišli, tako i onima koji su ostali, promijenjen je život iz korijena, iako rata na teritoriju Srbije zapravo nije bilo. Kolone ljudi koji su primorani napustiti svoje domove krenule su puno prije i to s »druge strane«. Počevši od 1991. godine, kao i godina koje su uslijedile, velik broj Hrvata bio je prisiljen napustiti svoj zavičaj u Vojvodini, u kojem su živjeli stoljećima kao autohtono stanovništvo. Neki su, nažalost, ubijeni, a riječ je o etnički motiviranim ubojstvima čiji je cilj bio zastrašiti ostale Hrvate kako bi ih se potaknulo na preseljenje. Iako pojedinci to preseljenje vole nazivati humanitarnim, uzmemo li u obzir što je sve dovelo do tako masovnoga iseljavanja, o nečem humanitarnom i humanom ni pod razno ne može i ne smije biti govora. No, usprkos svemu, činjenicama i svjedocima tih nemilih događanja, o tome se još i dalje šuti, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Zar su životi masakriranih članova obitelji Oskomić i ubijenih članova obitelji Matijević (među kojima je bilo i malodobno dijete) iz Kukujevaca manje vrijedni? Ili životi nestale braće Abjanović, koji su odvezeni u nepoznato službenim vozilima JNA iz svog doma u Moroviću nakon čega im se gubi svaki trag, a njihova obitelj još ni danas ne zna ništa o njihovoj sudbini?
Draga gospodo iz Vlade RH, gospodine Pupovac i zastupnice Šimpraga pozdravljamo poruke iz Vašega govora u Saboru, no budućnost će nam zaista biti svijetla kada razriješimo sve repove prošlosti, sve nepravde počinjene jednoj i drugoj strani, kada i hrvatska i srpska strana ulože istinske i podjednake napore da pravda bude zadovoljena, da se sankcioniraju poticatelji i počinitelji zločina, među ostalim, i nad vojvođanskim Hrvatima, kada se nestali u ratu pronađu, kada nađu vječni spokoj. Tada će biti mira, sloge i moći će se krenuti dalje na obostrano zadovoljstvo. Iskreno se nadamo da će do toga doći što prije.
Zagreb, 3. kolovoza 2020.
Autori priopćenja:
Ivana Andrić Penava, hrvatsko dijete koje je doživjelo 1990-te »s druge strane« i napustilo zavičaj s kolonom u samo jednom smjeru bez mogućnosti povratka
Mato Jurić, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata
