Do nedavna ih nisu mogli primijetiti ni oni u čijoj blizini žive. Sada je situacija bolja, jer ih ima mnogo više. Priča o modrovrani u Vojvodini priča je velikog uspjeha zaštite prirode, predanosti pojedinaca onom što cijene kao vrijednost u suvremenom društvu, ali ima i lokalpatriotske tonove.
Traže livade i stabla
Modrovrana je ptica ravnice. Njezin dom su otvoreni pašnjaci, livade i druga travnata staništa, na kojima pronađe sve što joj treba za hranu, a to su uglavnom kukci: kornjaši, skakavci, zrikavci, nekada leptiri i vretenca, no i kralježnjaci: gušteri i ponekad sitni glodavci. To je i ptica dupljašica i svoja gnijezda pravi u raznim dupljama, najčešće u drveću i u odronjenom pjeskovitom ili prapornom tlu, rjeđe u ljudskim objektima, a vrlo često u kombinaciji ljudske vještine i duplje – kućicama za ptice. To joj je u Vojvodini spasilo glavu. Nisu se, naime, dugo – sve do prije dvadesetak godina – mogli pronaći parovi modrovrane, čak i kada ste ih vrlo uporno tražili, na staništima u Vojvodini. Pojedini su se krili na proplancima u Subotičko-horgoškoj pješčari, a ornitolozi procjenjuju da ih nije bilo više od petnaestak. S druge strane, isti ti ornitolozi, čitajući zapise pticoljubaca iz Vojvodine iz početka druge polovice prošlog stoljeća, čudili su se obilju zapisa o modrovranama, što je potvrđeno i mnogobrojnim primjercima u muzejskim zbirkama u tom periodu. Zna se dobro da je većina livada i pašnjaka netragom nestala u poslijeratnim svojinskim promjenama, industrijalizaciji poljoprivrede i komasaciji, no ipak je u Vojvodini ostalo gotovo sto tisuća hektara slatinskih livada, idealnih za ovu vrstu.
Problem je bilo drveće – pojedinačno, staro, drvoredi, dračovi, topole i brijestovi, drvoredi duda... Poslovično, njega nema, a naročito ne na našim pustarama, oko salaša i na livadama. Što je bilo, posječeno je još u poslijeratnom periodu. Što nije posječeno tada, istu sudbinu doživjelo je kasnije, no uz sporadična nova sađenja, prije svega drvoreda i vjetrobranskih pojaseva. Ornitolozi su vješto primijenili trik: počeli su postavljati kućice za gniježđenje modrovrana na električne stupove, ali i na nisko drveće, nove drvorede, pa i napuštene objekte. Taj je pokret, koji je započela Udruga ljubitelja prirode Riparia 1999. godine, a prihvatili ornitolozi širom Vojvodine, toliko zaživio da su se svake godine ornitolozi borili i izborili za sve veća sredstva i za sve više kućica, istovremeno prateći kako ih modrovrane zauzimaju i sve ćešće se gnijezde u njima. Danas, dvadeset godina kasnije, većina populacije u Vojvodini se gnijezdi u umjetnim dupljama, a parova ima gotovo 300!
Zapadna Bačka
Posljednji par modrovrane u prošlom stoljeću u zapadnoj Bačkoj gnijezdio se 1978. u drvoredu između Gakova i Rastine (koji je prošle godine posječen). Pojedine su se mogle vidjeti i na obodu šume Junaković kod Apatina, te na proplancima šuma Štrbac i Kozara kod Monoštora. I one su se prestale gnijezditi sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Avanturu povratka izgubljene vrste u zapadnoj su Bačkoj započeli i još je uvijek ostvaruju ornitolozi Dejan Đapić i Draženko Rajković iz Stanišića, Thomas Oliver Merő i Antun Žuljević iz Sombora i Nenad Spremo iz Apatina. »Počeli smo postavljati kućice za modrovrane 2009., i to na slatinama u okolici Stanišića. Na potpuni povratak ovih ptica čekali smo pet godina: prvi par se u njima nastanio 2014., nakon nepunih 40 godina odsustva iz zapadne Bačke. Budući da smo svake godine postavljali sve više kućica, i to gotovo isključivo na električne stupove u okolici Gakova, Kruševlja, Stanišića, Riđice, Rančeva, Bilića, Lemeša, Čonoplje, Sombora i Bezdana, svake godine smo imali i sve više parova, tako da ove godine bilježimo da je od 30 naših duplji u zapadnoj Bačkoj, 19 naseljeno modrovranama, što je izniman uspjeh«, kaže ornitolog Dejan Đapić. On navodi da se neki parovi gnijezde i prilično blizu Bezdana, na periferijama Sombora i Čonoplje, gotovo svi na pašnjacima. »Do sada su se ljudi odnosili prema njima s čuđenjem i simpatijama. Neobične su im te velike ptice tirkiznih boja koje ranije nisu viđali oko svojih naselja. Bilo bi dobro da i dalje zadrže takav odnos prema njima, jer modrovrane ne pričinjavaju nikakvu štetu ljudima«, dodaje Dejan, ne bez bojazni. Naime, na nekim drugim modrovranskim terenima kućice su namjerno skidane, propucavane ili razbijane, a mladunci su čak i kradeni od strane ljudi. Modrovrana je, upozoravaju sugovornici, strogo zaštićena vrsta u Srbiji. Zato žele da ih bude što više. Nove kućice su ovih dana postavljene u okolici Apatina, Kule i Sivca.
Livade i pašnjaci nestaju
»Dolaze koncem travnja, a odlaze koncem kolovoza. Othrane tri ili četiri mladunca, a rekord na našem terenu je bilo gnijezdo sa sedam mladunaca. Ipak, modrovranama opstanak nije osiguran. Livade i pašnjaci i dalje nestaju, pred našim očima, preoravanjem i pretvaranjem u ratarske površine. Ukoliko ta praksa ne prestane, sve što smo uradili na spašavanju ove vrste past će u vodu, jer modrovrane nisu prilagođene na život u okruženju moderne poljoprivrede«, kaže Đapić. Budući da ornitolozi prstenuju mlade modrovrane tijekom lipnja i srpnja, prije izlijetanja iz gnijezda, znaju da su ptice koje su ovako obilježene na području sliva Gornje Mostonge primjećivane u susjednoj Mađarskoj i u Banatu. »Imali smo slučaj da su od četiri mladunca iz iste duplje kod Riđice tri pronađena naredne sezone kako se gnijezde na tri različita mjesta: jedan u Banatu, jedan u Mađarskoj i jedan kod Čonoplje«, dodaje on.
Do sada je u Vojvodini postavljeno više od 500 kućica koje čekaju svoje modrovrane svakog proljeća. Nakon što ptice odu, treba ih pregledati i popraviti. U inat onima koji smatraju da je zaštita ptica uzaludno gubljenje vremena, na sjeveru Bačke postavljena je i opremljena osmatračnica iz koje se mogu fotografirati ove visokoatraktivne ptice, što je postala dodatna turistička ponuda za »lovce fotoaparatom« i ona je, čini se, isplativa. Imati ovakvu pticu u svojoj okolici ipak je privilegij. To je potvrdila velika popularnost jedne bačkotopolske modrovrane proljetos. Ona je prstenovana 2019. godine, a pronađena je 7836 km južnije, ove godine, u Namibiji, tik pred proljetnu seobu prema sjeveru. Sada, kada naše modrovrane polako ispraćamo na jug, bilo bi odlično kada bismo im kuću ostavili u barem istom redu kada se na proljeće vrate.
Marko Tucakov
