Faljnis, eto ja opet dospijo da malkoc svama čeljadi prodivanim. Kadgod smo borme lipo kad se poradi liti izašli prid salaše, sidili na klupicama, izno ko je šta imo, malo kolača, pogače sovim, sonim, lakumića, bukvića pa se počastili i do kog doba noći divanili. Niki dan mi jedna prijateljica divanila kako su njoj što je odrasla i rođena u varoši najlipče vrime bilo kad je došla u goste kod dide i majke pa se ko dite sigrala oko klupice dok je čeljad divanila o svim i svačim. Društven svit bijo, sad i ode kod nas u selu često se trevi da prođe kogod kraj tebe pa ni mu ni bu, začepidu uši sotim telefonskim slušalicama pa ne haje ni što će i kečit limuzina, ni što će njim se kogod javit... A šta mož čovik, taka su nam sad došla vrimena, ta ‚lektronika će skroz priuzet svit, sad već i račune i kojikake reštancije plaćaje priko telefona, ove mlade domaćice kad se spremadu kuvat užnu oma se vaćadu za telefon i »ček samo da vidim na internetu«, pa kad onda natrpadu u ilo i što triba i što ne triba pa a vidiš posli trčanja, dobro što ja na salašu još imadem onu »ustanovu« što imade na vrati probušene dvi nule... E čeljadi moja ta se vrimena neće nikad više vrnit ni u Ivković šor ni nigdi više, zdravo se bome odvađamo, sad već mož na prste skoro izbrojit svit koji je tako živijo, eto na priliku niki dan je očo svirat anđelima i moje žene stric, Stipan Baraković-Kurjak, dugogodišnji svirac u tavankuckom Gupcu, u Ćulanovoj bandi, na tušta balova od Sajca do Partizana u svim domovima, kad se priselijo u varoš i dalje je sviro, dokle god je mogo uvik bijo nuz svoj svit i volijo i čuvo naše lipe običaje. Nek mu bog dariva vični pokoj i fala mu što se paštrijo da i dalje imademo dobri sviraca koji znadu svirat naša lipa kola i pisme. Tako je to čeljadi moja, stari odlaze, nećemo i zaboravit, a fala bogu mladi dolaze da nastavidu di su stari stali i pravo je tako, tako bog zapovida, nikako prikinit nit koja traja već tristo lita najmanje, momačko kolo ako triba svirat i u češalj al ga triba svirat, ono će bit momačko kolo dok je svita i vika. Čeljadi moja još sam se ražalostijo i kad sam čuo da se neće održat naša najveća manifestacija rađenje risa, kosidba na Đurđinu, kažedu zbog korone, pitam ja vas dokle ćedu već divanit o toj vražijoj koroni, ta već su nam otrli i uši i sve drugo od nje, toliko nam punidu glave šnjom da je ova moja postala već pravi doktor, samo mi zapovida, te peri ruke te peri noge te nosi masku ta već se bojim da će mi nataknit i kad spavam tu masku što je sašila od postava od stare uzgljance, a postav valjdar toliko uštirkan kroz godine da je posto tvrd kugod ple, sav sam već nos isprožuljavo na njeg. U selu u dućan kad odeš obovezno maska, a ja bijo niki dan u varoši u tim velikačkim dućanima na dva mista pa polak nji nema, a i bilo nas šurnajst unutri, kandar ta pravila ima za koga važidu a za one nedodirljive i čuvane od strane vlasti nevažidu, oni mogu kandar kako oće, neg opet ja o politikama, maniću se zauvik politike pa uzet lanac sa mojim zeljovom i biciglovat se po selu, to je sad zdravo moderno. Ajd zbogom.