Za 2020. godinu mnogi kažu da će u nekim stvarima izgledati kao da se nije ni dogodila. Svi veliki događaji, festivali, utrke, turniri, koncerti… sve je odgođeno ili otkazano, pa mnogi novi rekordi nisu postignuti. Četiri godine priprema za Olimpijske igre nisu dobile svoju šansu, neki su zbog toga možda propustili posljednju priliku za nastup na ovom  prestižnom natjecanju, a neki su upravo dobili priliku da se bolje pripreme. Bez obzira na to kako gledamo na sve ovo što nas je snašlo, sigurno je da nema odustajanja.
Jedan od razloga pisanja ovog članka trebala je biti utrka Dragon boat u Bezdanu, ali je i ona otkazana. Ekipa Salašari somborski je pripremala nastup u tri kategorije: muškoj, ženskoj i u miks ekipi. O ovoj sezoni, pripremama, propuštenim utrkama i nadama razgovarali smo s nekoliko veslača i veslačica i pročelnikom sportske sekcije HKUD Vladimir Nazor Salašari somborski.

Godina velikog jubileja

Osim svega najavljenog 2020. godina je i godina jubileja kada je u pitanju sportska sekcija HKUD Vladimir Nazor i ekipa Salašari somborski, jer bi ove godine trebao biti deseti nastup na Maratonu lađa, središnjem događaju svake sezone u Metkoviću. S obzirom na situaciju s pandemijom pitali smo pročelnika sportske sekcije Pavla Matarića kakav je njegov komentar na ovu veslačku sezonu.
»Ovo će biti deseta godina kako odlazimo na Maraton lađa u Metković i na nama veoma lijepo ušće Neretve. Ovaj jubilej nam daje poseban vjetar u leđa i jača našu želju i odličan je povod da damo sve od sebe. I muška i ženska ekipa započeli su ovu sezonu na vrijeme s treninzima i entuzijazam je bio na visokoj razini. Nadali smo se i obećavali da ćemo biti fit. Onda se dogodilo to da je po mjerama koje je poduzela Hrvatska, svatko tko je ulazio u zemlju morao biti u karanteni i to nas je spriječilo da sudjelujemo na nama veoma važnoj utrci na Jarunu, od koje smo imali lijepa očekivanja. Iako razočarani ovim razvojem događaja, treninzi su nastavljeni istim intenzitetom. Prošli vikend otkazan je i Bezdan, a neizvjesnost oko odlaska na Neretvu je sve veća. Nemam poseban komentar, ali imam veliku nadu i želju da ove godine nastupimo na Neretvi, čak i popeti se na postolje, jer ženska ekipa u ovom sastavu i prema onome što je pokazala prošle godine ima velike šanse za to.«
Deseta obljetnica je dobra prigoda da se prisjetimo kako je sve počelo, pa je pročelnik sportske sekcije priču nastavio u tom duhu.
»Deset godina stvarno nije malo. Kad to brojimo u kilometrima, u zaveslajima, u broju veslača koji su prošli kroz tim, kada sračunamo uloge u vremenu i u novcu i kad podmirimo račune, stvarno smo obogatili i nas i društvo. Veslački tim je postao pravi brend HKUD Vladimir Nazor, a naše djevojke s cvijetom u kosi dobri duh Neretve. Zato bi mi i bilo žao ako ne odemo ove godine. Želju nam nitko nije odagnao te i dalje forsiramo taj odlazak, treniramo i nadamo se najboljem, pa ćemo poslije praviti presjeke i desetogodišnje prikaze.«

Izostale važne utrke

Prva utrka za koju se ekipa pripremala i na koju na žalost nije otišli je utrka na Jarunu. Zašto je izostao nastup muške ekipe Salašari somborski na Jarunu i kako je to utjecalo na dalje treninge, rekao nam je kapetan muške ekipe Gašpar Matarić.
»Kao i prethodne četiri godine i ove smo se s velikim entuzijazmom pripremali za utrku na Jarunu koja nam je prva utrka u neretvanskoj lađi u sezoni. Osim toga ovo nam je jedina utrka lađa na kojoj nastupamo od samog početka i upravo zbog toga ova trka ima posebno značenje za sve veslače. Kilometri i kilometri udarničkih treninga ‚pali‘ su u Veliki bački kanal jednom  administrativnom odlukom koja se odnosila na sve one koji su imali namjeru posjetiti Hrvatsku tih dana. Naime, donesena  je odluka da svi koji uđu u Hrvatsku moraju ispuniti dvotjednu karantenu. Imajući u vidu naše poslovne obveze bilo je jasno da od ovogodišnjeg nastupa na Jarunu neće biti ništa. Bilo nam je još teže što je ta odluka vrijedila doslovno samo onaj vikend kada je održana utrka. Ekipa, malo poljuljanog morala, brzo se uspjela vratiti u regularni ritam treninga, prije svega zahvaljujući mislima o utrkama koje nas očekuju ove sezone.«
Ove godine je za Salašare somborske deseti jubilarni nastup na Maratonu lađa. S obzirom da se situacija oko pandemije mijenja iz dana u dan i nemoguće je predvidjeti hoće li granice u danom trenutku biti otvorene, kakvo je ozračje u ekipi i kakvo je raspoloženje za treninge.
»Ove sezone trebamo veslati svoj jubilarni deseti uzastopni Maraton lađa na Neretvi. Ovakav uspjeh nisu imali ni timovi mnogo zvučnijih imena od našeg! Ne može se reći da ne osjećamo pozitivan strah koji smo sami sebi nametnuli, a sve u želji da ovogodisnji deseti nastup bude popraćen i najboljim rezultatom. Za ostvarivanje ovog cilja svjesni smo da je potrebno trenirati i jače i duže od svih prethodnih godina i to nam ne pada teško, ali neizvjesnost uzrokovana situacijom s covid-19 u mnogo čemu otežava fokusiranje na treninge! Ali baš kao što se dijamanti izrađuju pod pritiskom, tako smo i mi spremni da unatoč svoj neizvjesnosti oko našeg sudjelovanja na maratonu lađa, zablistamo na našem jubilarnom nastupu«, dodao je kapetan ekipe.

Velika želja za nastupom na Neretvi

Podsjetimo se, nastup djevojaka prošle godine na Maratonu lađarica imao je buran odjek. Djevojke su u tri navrata pokušale zauzeti treće, ali, prema mišljenju sudaca, to nisu učinile na način koji je prihvatljiv pravilima, pa su prošli cilj kao četvrta ekipa. Nakon što su suci odlučili dodijeliti im kaznenu minutu, rangirane su kao petoplasirane.
Da li se bilo koja od djevojaka zbog toga povukla iz veslanja i kako je to utjecalo na sastav i pripreme za ovogodišnji nastup, komentirala je kapetanica ženske ekipe Salašari somborski Marija Mandić. 
»Spoznaja da smo se tijekom utrke borile za treće mjesto još više je u nama ojačala želju za popeti se na postolje. Ekipa je jača nego ikada, kompaktnija i svjesnija svojih snaga i mogućnosti. Prateći epidemiološku situaciju i prilagođavajući se danoj situaciji od obustave karantene uspjele smo se okupiti na desetak treninga i veslati brzine i duljine veće nego prethodnih godina. Svakako se nadamo da ćemo sve svoje napore moći prezentirati na Maratnu lađarica 2020. i ostati prepoznatljive kao Djevojke s cvijetom u kosi.«
I u normalnim okolnostima je teško okupiti timove koji broje deset članova i u kojima su prije svega odrasli ljudi s puno obveza, ali ovoj ekipi to nije dobar izgovor nego izazov više za savladati. Poslovi na salašu su posebna priča, pogotovo ljeti kada je posla puno. Jedina prava salašarka, Kristina Pekanović nam je to potvrdila i dodala da je za nju najveći izazov stići na vrijeme na trening. »Šalu na stranu, dodaje, kod mene je sve počelo iz želje da probam i vidim mogu li ja to, pa je proradila neka tvrdoglavost za više, a sada mi je prešlo u neizostavni dio ljeta, tako da se svi na salašu potrudimo da stignem na trening. Ekipa koja smo postali, ta želja za veslanjem kod svih cura, to što dijelimo i dobre i loše trenutke, što postajemo prijatelji i izvan veslanja, zahtijeva da daš sve od sebe.«
Ekipa je pojačana i djevojkama iz Subotice, pa Tatjana, Martina, Jelena i Marija svaki put prijeđu 70 kilometara kako bi došle na trening. Malo veći izazov je za Ivanu, koja putuje iz Novog Sada, a koja zbog obveza ne stiže na treninge, pa pojačano radi kondicijske treninge. Riječ je o profesionalnoj veslačici te doprinos neće izostati.
»Riječ je o dva potpuno drugačija stila veslanja, čamci u kojima sam veslala i vesla su duži i uži i manje je ljudi u timu, a i tehnički se vesla drugačije. Što se ovogodišnjih treninga tiče, teško mi je uskladiti treninge u lađi s poslom, jer mi radno vrijeme ne dozvoljava biti prisutna kad i ostale djevojke, ali redovito radim kondicijske treninge. Moja očekivanja su da ove godine izveslamo bržu i bolju utrku u odnosu na prošlogodišnju, što mislim da je sasvim izvjesno sudeći po dosadašnjim treninzima ženske ekipe. Pričati o medalji i predviđati plasman je nezahvalno do same utrke, ali ako izveslamo u skladu sa svojim mogućnostima, vjerujem da ni medalja nije isključena.«
Sasvim je jasno da i muška i ženska ekipa trenira punom parom i da želja velika postoji, a mi se nadamo da će mogućnosti biti takve da testiraju svoje mišiće i vesla ove godine na Neretvi i da ćemo pisati o novim uspjesima, pa možda i o medaljama.
Gorana Koporan

Za 2020. godinu mnogi kažu da će u nekim stvarima izgledati kao da se nije ni dogodila. Svi veliki događaji, festivali, utrke, turniri, koncerti… sve je odgođeno ili otkazano, pa mnogi novi rekordi nisu postignuti. Četiri godine priprema za Olimpijske igre nisu dobile svoju šansu, neki su zbog toga možda propustili posljednju priliku za nastup na ovom  prestižnom natjecanju, a neki su upravo dobili priliku da se bolje pripreme. Bez obzira na to kako gledamo na sve ovo što nas je snašlo, sigurno je da nema odustajanja.
Jedan od razloga pisanja ovog članka trebala je biti utrka Dragon boat u Bezdanu, ali je i ona otkazana. Ekipa Salašari somborski je pripremala nastup u tri kategorije: muškoj, ženskoj i u miks ekipi. O ovoj sezoni, pripremama, propuštenim utrkama i nadama razgovarali smo s nekoliko veslača i veslačica i pročelnikom sportske sekcije HKUD Vladimir Nazor Salašari somborski.

Godina velikog jubileja

Osim svega najavljenog 2020. godina je i godina jubileja kada je u pitanju sportska sekcija HKUD Vladimir Nazor i ekipa Salašari somborski, jer bi ove godine trebao biti deseti nastup na Maratonu lađa, središnjem događaju svake sezone u Metkoviću. S obzirom na situaciju s pandemijom pitali smo pročelnika sportske sekcije Pavla Matarića kakav je njegov komentar na ovu veslačku sezonu.
»Ovo će biti deseta godina kako odlazimo na Maraton lađa u Metković i na nama veoma lijepo ušće Neretve. Ovaj jubilej nam daje poseban vjetar u leđa i jača našu želju i odličan je povod da damo sve od sebe. I muška i ženska ekipa započeli su ovu sezonu na vrijeme s treninzima i entuzijazam je bio na visokoj razini. Nadali smo se i obećavali da ćemo biti fit. Onda se dogodilo to da je po mjerama koje je poduzela Hrvatska, svatko tko je ulazio u zemlju morao biti u karanteni i to nas je spriječilo da sudjelujemo na nama veoma važnoj utrci na Jarunu, od koje smo imali lijepa očekivanja. Iako razočarani ovim razvojem događaja, treninzi su nastavljeni istim intenzitetom. Prošli vikend otkazan je i Bezdan, a neizvjesnost oko odlaska na Neretvu je sve veća. Nemam poseban komentar, ali imam veliku nadu i želju da ove godine nastupimo na Neretvi, čak i popeti se na postolje, jer ženska ekipa u ovom sastavu i prema onome što je pokazala prošle godine ima velike šanse za to.«
Deseta obljetnica je dobra prigoda da se prisjetimo kako je sve počelo, pa je pročelnik sportske sekcije priču nastavio u tom duhu.
»Deset godina stvarno nije malo. Kad to brojimo u kilometrima, u zaveslajima, u broju veslača koji su prošli kroz tim, kada sračunamo uloge u vremenu i u novcu i kad podmirimo račune, stvarno smo obogatili i nas i društvo. Veslački tim je postao pravi brend HKUD Vladimir Nazor, a naše djevojke s cvijetom u kosi dobri duh Neretve. Zato bi mi i bilo žao ako ne odemo ove godine. Želju nam nitko nije odagnao te i dalje forsiramo taj odlazak, treniramo i nadamo se najboljem, pa ćemo poslije praviti presjeke i desetogodišnje prikaze.«

Izostale važne utrke

Prva utrka za koju se ekipa pripremala i na koju na žalost nije otišli je utrka na Jarunu. Zašto je izostao nastup muške ekipe Salašari somborski na Jarunu i kako je to utjecalo na dalje treninge, rekao nam je kapetan muške ekipe Gašpar Matarić.
»Kao i prethodne četiri godine i ove smo se s velikim entuzijazmom pripremali za utrku na Jarunu koja nam je prva utrka u neretvanskoj lađi u sezoni. Osim toga ovo nam je jedina utrka lađa na kojoj nastupamo od samog početka i upravo zbog toga ova trka ima posebno značenje za sve veslače. Kilometri i kilometri udarničkih treninga ‚pali‘ su u Veliki bački kanal jednom  administrativnom odlukom koja se odnosila na sve one koji su imali namjeru posjetiti Hrvatsku tih dana. Naime, donesena  je odluka da svi koji uđu u Hrvatsku moraju ispuniti dvotjednu karantenu. Imajući u vidu naše poslovne obveze bilo je jasno da od ovogodišnjeg nastupa na Jarunu neće biti ništa. Bilo nam je još teže što je ta odluka vrijedila doslovno samo onaj vikend kada je održana utrka. Ekipa, malo poljuljanog morala, brzo se uspjela vratiti u regularni ritam treninga, prije svega zahvaljujući mislima o utrkama koje nas očekuju ove sezone.«
Ove godine je za Salašare somborske deseti jubilarni nastup na Maratonu lađa. S obzirom da se situacija oko pandemije mijenja iz dana u dan i nemoguće je predvidjeti hoće li granice u danom trenutku biti otvorene, kakvo je ozračje u ekipi i kakvo je raspoloženje za treninge.
»Ove sezone trebamo veslati svoj jubilarni deseti uzastopni Maraton lađa na Neretvi. Ovakav uspjeh nisu imali ni timovi mnogo zvučnijih imena od našeg! Ne može se reći da ne osjećamo pozitivan strah koji smo sami sebi nametnuli, a sve u želji da ovogodisnji deseti nastup bude popraćen i najboljim rezultatom. Za ostvarivanje ovog cilja svjesni smo da je potrebno trenirati i jače i duže od svih prethodnih godina i to nam ne pada teško, ali neizvjesnost uzrokovana situacijom s covid-19 u mnogo čemu otežava fokusiranje na treninge! Ali baš kao što se dijamanti izrađuju pod pritiskom, tako smo i mi spremni da unatoč svoj neizvjesnosti oko našeg sudjelovanja na maratonu lađa, zablistamo na našem jubilarnom nastupu«, dodao je kapetan ekipe.

Velika želja za nastupom na Neretvi

Podsjetimo se, nastup djevojaka prošle godine na Maratonu lađarica imao je buran odjek. Djevojke su u tri navrata pokušale zauzeti treće, ali, prema mišljenju sudaca, to nisu učinile na način koji je prihvatljiv pravilima, pa su prošli cilj kao četvrta ekipa. Nakon što su suci odlučili dodijeliti im kaznenu minutu, rangirane su kao petoplasirane.
Da li se bilo koja od djevojaka zbog toga povukla iz veslanja i kako je to utjecalo na sastav i pripreme za ovogodišnji nastup, komentirala je kapetanica ženske ekipe Salašari somborski Marija Mandić. 
»Spoznaja da smo se tijekom utrke borile za treće mjesto još više je u nama ojačala želju za popeti se na postolje. Ekipa je jača nego ikada, kompaktnija i svjesnija svojih snaga i mogućnosti. Prateći epidemiološku situaciju i prilagođavajući se danoj situaciji od obustave karantene uspjele smo se okupiti na desetak treninga i veslati brzine i duljine veće nego prethodnih godina. Svakako se nadamo da ćemo sve svoje napore moći prezentirati na Maratnu lađarica 2020. i ostati prepoznatljive kao Djevojke s cvijetom u kosi.«
I u normalnim okolnostima je teško okupiti timove koji broje deset članova i u kojima su prije svega odrasli ljudi s puno obveza, ali ovoj ekipi to nije dobar izgovor nego izazov više za savladati. Poslovi na salašu su posebna priča, pogotovo ljeti kada je posla puno. Jedina prava salašarka, Kristina Pekanović nam je to potvrdila i dodala da je za nju najveći izazov stići na vrijeme na trening. »Šalu na stranu, dodaje, kod mene je sve počelo iz želje da probam i vidim mogu li ja to, pa je proradila neka tvrdoglavost za više, a sada mi je prešlo u neizostavni dio ljeta, tako da se svi na salašu potrudimo da stignem na trening. Ekipa koja smo postali, ta želja za veslanjem kod svih cura, to što dijelimo i dobre i loše trenutke, što postajemo prijatelji i izvan veslanja, zahtijeva da daš sve od sebe.«
Ekipa je pojačana i djevojkama iz Subotice, pa Tatjana, Martina, Jelena i Marija svaki put prijeđu 70 kilometara kako bi došle na trening. Malo veći izazov je za Ivanu, koja putuje iz Novog Sada, a koja zbog obveza ne stiže na treninge, pa pojačano radi kondicijske treninge. Riječ je o profesionalnoj veslačici te doprinos neće izostati.
»Riječ je o dva potpuno drugačija stila veslanja, čamci u kojima sam veslala i vesla su duži i uži i manje je ljudi u timu, a i tehnički se vesla drugačije. Što se ovogodišnjih treninga tiče, teško mi je uskladiti treninge u lađi s poslom, jer mi radno vrijeme ne dozvoljava biti prisutna kad i ostale djevojke, ali redovito radim kondicijske treninge. Moja očekivanja su da ove godine izveslamo bržu i bolju utrku u odnosu na prošlogodišnju, što mislim da je sasvim izvjesno sudeći po dosadašnjim treninzima ženske ekipe. Pričati o medalji i predviđati plasman je nezahvalno do same utrke, ali ako izveslamo u skladu sa svojim mogućnostima, vjerujem da ni medalja nije isključena.«
Sasvim je jasno da i muška i ženska ekipa trenira punom parom i da želja velika postoji, a mi se nadamo da će mogućnosti biti takve da testiraju svoje mišiće i vesla ove godine na Neretvi i da ćemo pisati o novim uspjesima, pa možda i o medaljama.
Gorana Koporan