Turbulentnog proljeća, kako kod nas, tako i u svijetu, u Sonti su se vjenčali Ankica Vidaković (r. 1967.), Šantina i Marinko Silađev (r. 1961.), svibnja 11. 1991. godine. Od zakazivanja svadbe, pa sve do njenoga kraja, sve je bilo neizvjesno. U samomu selu su se odvijali vrlo mučni događaji. Čelnici Mjesne zajednice su bili odvođeni, ispitivani, pa vraćani svojim kućama. Neki ljudi su nestajali, a mnogi su se iseljavali. Po selu se noću čula pucnjava, a također se čula i ona koja je dolazila preko Dunava. Namjeravalo se odustati od svadbe, ali je mladoženjina majka željela otpraviti svoga sina kao što dolikuje, tim više jer je sa svoje dvije sestre u prvim danima mladosti ostao bez oca. Marinko je s obitelji živio u Njemačkoj, a nevjesta u Sonti. Svadba se pripremala mjesec dana po sonćanskom običaju. Sva rodbina i s mladine i s mladoženjine strane, svatko na svojoj strani, pripremao se prema tradiciji. Dva tjedna prije se mijesilo tijesto (tanki rezanci poput »paučine«) za juhu od različitoga živinskoga mesa. Tjedan pred svadbu, u utorak, srijedu i četvrtak su se pripremali kolači i torte. U petak se spremala živina, svinje, janjad i prasići. Obično se za vrijeme tih poslova pjevalo, igralo, nazdravljalo i podvriskivalo. Ovaj put je to sve bilo nekako u strepnji i strahu, jer čelnici Srbije i Hrvatske se u Karađorđevu, par tjedana prije, nisu dogovorili. U Hrvatskoj je trajao rat još od ubojstva policajca Jovića na Uskrs i pokolja u Borovu koji je tada bio u vrlo svježem sjećanju. Čim bi se začula »grmljavina« iz preka, sudionici buduće svadbe su u molbi dizali oči i ruke ka nebu. Muškarci su diskutirali o ratu, ali diskusije su se obično završavale mislima i riječima »samo da rata ne bude«.
Na fotografiji vidimo defile svatova. Snimljen je ispred nekadašnjeg Doma kulture koji je bio i Omladinski dom. Sve proslave, svadbe, igranke i balovi su se održavali u njemu. Dom je mogao primiti do 500 osoba. Imao je priručnu kuhinju i ostavu, a u dvorištu igralište za mali nogomet, rukomet i košarku. Učenici su tu za lijepa vremena imali sate fizičkoga odgoja.
Svadbena povorka je pristigla u dom na svatovski ručak. U prvome planu vidimo djevojčice – male enge iza kojih nastupa mladoženja s djeverušom, sestričnom od strica. Do njih je buklijaš tj. ceremonijal majstor (voditelj). Ovaj put je buklijaš Dalmatinac, Ante Kasalo, zvani Pajo (r. 1955.). Naime, običajno je da buklijaš bude mladoženjine sestre suprug, a ovaj put on je rodom iz Sinja. Pajo je s radošću prihvatio poziv buklijaša i obukao se u tradicionalnu šokačku, sonćansku, narodnu nošnju. Kao voditelj iskazao se primjereno, jer se prije svadbe dobro raspitao o obvezama buklijaša. Iza njih nastupa kum Ivan Topal, Mrčko, sa svojom suprugom. Ivan će u budućnosti uživati veliko poštovanje svojih sumještana, jer je kao izvrstan majstor-tišljer 2016. g. izradio nove kore u sonćanskoj crkvi Sveti Lovro. Po pravilima iza njih ide stari svat (mladoženjin ujak) sa suprugom. Kum i stari svat će biti svjedoci na vjenčanju. Iza njih je mladoženjina mati, ostali svatovi i na kraju velike enge koje pjevaju i podvriskuju uz tamburaše s harmonikašem i begešarom. U Sonti je običaj da nevjesta ruča svatovski ručak u svojoj kući, mada je ručak u domu isfinancirala njezina obitelj, pa se i zvao »Mladin ručak«. Večeru financira mladoženja.
Poslije ručka svatovi okrijepljeni hranom i pićem, dobro raspoloženi, uz muziku i pjesmu kreću za mladom. U njenoj kući, najvjernije joj prijateljice kite svatove, a oni ih darivaju novcem koji se slijeva u mladinu »kasu«. Svatovi se tu kratko zadržavaju i mlada pod ruku s djeverom (bratom ili bratićem), a mladoženja s djeverušom, kreću na vjenčanje. Mlada i mladoženja će se prvo vjenčati u općini, a onda u crkvi. Tek poslije crkvenoga vjenčanja i svećeničkoga blagoslova izlaze ruku pod ruku van, a do izlaza ih vodi svećenik.
Unatoč bojazni kako će se svadba okončati, sve je prošlo u najboljem redu.
Ova snimka je neusporediva s današnjicom. Više ništa nije isto osim trave ispred doma. Rijetko se dogodi da svatovi idu selom u defileu. Male enge su sada odrasle žene, supruge i majke koje imaju i stariju djecu nego što su one bile ovdje. Ostali su u poodmakloj starosnoj dobi, a mnogi više nisu među živima. 
Umjesto ove lijepe palače, namjernik može zateći ruševnu zgradu na kojoj zjape prazne rupe nekadašnjih prozora i vrata. Čak i dvorište zgrade gdje su se mnoge generacije mladih Sonćana bavile sportom, više nije za upotrebu. Rat je sve pomeo, kod nekih ljudi su ostala sjećanja, a fotografija i sadašnje stanje svjedoče istinu.
Ruža Silađev