David Kozma učenik je generacije Osnovne škole Matko Vuković u Subotici. Još jedan učenik koji nastavu pohađa na hrvatskom jeziku zaslužio je ovu laskavu titulu. Na ponos svojoj zajednici, a prije svega svojoj obitelji, ocu Antunu i majci Ružici, mlađem bratu Luki i baki Katici.
David Kozma je kao i većina djece kao mali bio nestašan i nemiran zbog čega su često roditelji morali dolaziti na razgovor u vrtić. Međutim, hrvatski odjel u koji je došao u osnovnoj školi bilo je odlično okruženje u koje se brzo uklopio i dobro osjećao. Ovome je značajno doprinijela i učiteljica Ljubica Milašin koju pamti kao strogu ali pravednu, koja puno daje i isto toliko traži. Hranila je njihovu znatiželju i poticala ih je naprijed te se prisjeća koliko im je svima teško pao rastanak s njom. To je za Davida ostao jedan od nezaboravnih događaja u osnovnoj školi. 

Omiljeni predmeti

Prelaskom u više odjele proširili su mu se vidici. Omiljeni predmet mu je bila matematika zato što je tako logička i zahtijevala je od njega da razmišlja. Volio je izazove i teške zadatke i tijekom školovanja oduševljavao je učiteljicu i nastavnike svojim načinom razmišljanja i rješavanja zadataka. Ovu njegovu posebnost uočila je i nastavnica matematike Nevenka Tumbas koja je osim obitelji bila najznačajnija osoba u Davidovom profiliranju. »Nastavnica je sa svima nama puno radila, a kod mene je posebice razvila ljubav prema matematici«, objasnio je David. »Zainteresirala me, poticala na razmišljanje i usmjeravala. Kada bih sve uradio, kako mi ne bi bilo dosadno, uvijek je za mene imala pripravne dodatne zadatke. Pomjerala je moje granice i pripremala me za natjecanja. Jako sam joj zahvalan jer je uočila moje talente i radila je sa mnom da ih razvijem.«
Osim matematike Davidu su odlično išli jezici. Iako nikada nije išao u privatnu školu za učenje stranog jezika ili se dodatno pripremao, redovito je sudjelovao i na natjecanjima engleskog jezika gdje je također imao dobre rezultate. No, najviše je na stolu bilo diploma i osvojenih mjesta iz matematike. »Interesirali su me i fizika i kemija kao i drugi predmeti gdje sam trebao istraživati. U svemu sam tražio logičku povezanost. Dobro se sjećam kako nikada nisam učio napamet definicije nego sam ih govorio onako kako sam razumio. Tako kada smo učili dvodimenzionalna tijela pa poslije dodali treću dimenziju, ja sam to već sve to znao i bez učenja definicija jer sam logikom povezao. Meni je važno da za sve imam logičko objašnjenje.«

Interes za računala

David će u srednju školu ići u Gimnaziju Svetozar Marković. Upisao se u odjel koji pohađaju učenici s posebnim sposobnostima za računarstvo i informatiku. To je noviji smjer u subotičkoj gimnaziji jer je on tek treća upisana generacija. Za upis je trebao polagati poseban prijemni ispit na kojem je morao ostvariti minimalno 50 posto točnih odgovora kako bi se uopće mogao rangirati na listi. Na pitanje kako se opredijelio za ovaj smjer kaže kako su ga računala oduvijek interesirala. Davidov otac se bavi popravkom kompjutora pa je prva znanja stekao od njega. U njihovoj kući svi ukućani, pa čak i baka, imaju vlastita računala i mobitele. »U vrtiću smo Luka i ja dijelili isti, ali kad sam krenuo u školu dobio sam vlastito računalo. Od malih nogu sam sudjelovao u kupnji dodatne opreme i nadograđivanju tako što sam skupljao novce koje sam dobivao za blagdane i rođendane. Jako se radujem što ću učiti programiranje i druge kompjutorske programe. Programiranje je moj jezik«, objasnio je David i dodao kako već četiri godine zna koji fakultet želi upisati. »Kada sam bio peti razred osnovne škole sudjelovao sam u Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja Knjižnica grada Zagreba koji provodi Gradska knjižnica Subotica. Imao sam tu sreću da su baš mene izvukli da skupa s jednim učenikom iz Tavankuta Ivanom Skenderovićem i knjižničarkom Bernadicom Ivanković putujem u Zagreb gdje smo boravili četiri dana. Bernadica nam je organizirala odlazak na Fakultet elektronike i računarstva gdje su za nas priredili jednu radionicu robotike i programiranja. Bio sam oduševljen i odmah sam znao da želim ovdje studirati. Interesantno je da je i Ivan upisao ovaj posebni smjer u gimnaziji koji ću i ja od jeseni pohađati. Vrijedilo je što smo bili u Zagrebu. Nisam siguran što ću točno raditi, ali sam siguran da će to svakako imati veze s programiranjem. To me posebice interesira.«
Usporedo s osnovnom školom David se upisao i na folklor. Nakon osam godina sad je u reprezentativnoj skupini HKC Bunjevačko kolo u Subotici. Najviše voli plesati brze igre kao šopske, Trojno ili Vlaško nadigravanje, ali jednako voli i bunjevačke igre s kojima su nastupali diljem Hrvatske kao i na jednom festivalu u Češkoj. To je za njih bio ispit koji su, kako David smatra, dobro prošli i pokazali se kao složna skupina. 

Hvala

David Kozma je kao učenik generacije Osnovne škole Matko Vuković iz Subotice na završnoj priredbi održao govor u ime svih maturanata ove škole. Pitali smo ga što je za njega značilo ovo priznanje, ali i mogućnost da pred svima govori. »Znao sam da sam jedan od kandidata za učenika generacije, ali nisam očekivao da ću i biti izabran. Mislio sam da je sve što sam ja radio i postigao normalno. Možda sam mogao i više, da sam više vježbao i pripremao se, ali matematika me je najviše interesirala i tu sam najviše radio. Bio sam ugodno iznenađen kada sam saznao da sam učenik generacije, a kada su mi rekli da trebam održati govor u ime svih maturanata nije mi bilo svejedno. Velika je to čast, ali i odgovornost. Bio je to emotivan trenutak. Između ostalog rekao sam kako nakon osam godina školovanja zatvaramo jednu knjigu našeg života kako bismo započeli drugu koju tek treba ispisati. Bile su nam pomiješane emocije. Radost i tuga. Radosni smo bili jer smo uspješno završili osnovnu školu, a tužni jer se rastajemo. No, bile su to posebne godine koje ćemo zauvijek pamtiti. Tamo smo naučili prva slova, tu su se rodile prve simpatije, stvorena su nova prijateljstva od kojih će neka sigurno biti doživotna, naučili smo mnoge lekcije i one životne. 
Hvala svima koji su u nas vjerovali i pratili nas na ovom putu. Prije svega roditeljima, koji su nam uvijek bili potpora i oslonac, zatim učiteljicama koje su postavile dobre temelje i na koncu nastavnicima koji su nam proširili vidike i utvrdili naša znanja. Nije bilo lako. Bilo je uspona i padova, bilo je suza i smijeha, bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka, ali sve te situacije pomogle su nam da rastemo i postanemo bolji ljudi.«
Ugodno je i interesantno bilo razgovarati s Davidom. Dotakli smo se i drugih tema za koje sada nažalost nemamo prostora. No sigurna sam da će o ovom mladom momku, pametnom i skromnom, još biti riječi te sada stavljamo samo zarez i želimo mu da hrabro nastavi naprijed na svom putu.
B. I.