I sedamnaeste nedjelje kroz godinu čitamo Isusove prispodobe o Božjem kraljevstvu. Ovoga puta to su tri kratke usporedbe u kojima ga Isus predstavlja kao blago pronađeno na njivi, kao dragocjeni biser i kao kad ribari razdvajaju dobre od loših riba (Usp. Mt 13,44-52). Sve tri nas potiču na razmišljanje o svojoj vjeri, što je za nas Božje kraljevstvo, što je za nas evanđelje.

Radosna vijest je dragocjenost
Može se slobodno reći da dvije manje prispodobe koje govore o zakopanom blagu i dragocjenom biseru predstavljaju najveće blago i najljepši biser evanđeoskoga govora. One na posve jednostavan način, ali vrlo snažno izražavaju narav Radosne vijesti, koja na čovjeka djeluje jednako kao kada neočekivano nađe neku dragocjenost, pa je spreman odreći se svega da bi je posjedovao.
Priče o zakopanom blagu dio su tradicije svakoga naroda. Siromašni ljudi oduvijek su sanjali da im se nekim čudom promijeni život. Tako je bilo i u Isusovom narodu. Oni su živjeli u skromnim, siromašnim kućama. Pa i ako bi posjedovali neko blago, bilo je vrlo opasno držati ga u kući. Zato su ga ljudi zakopavali na svojoj njivi, pamteći to mjesto. No, znalo bi se dogoditi da vlasnik iznenada umre, a da njegovi sinovi nisu znali za zakopano blago, pa bi ga slučajno pronašao unajmljeni orač. Budući da je židovski zakon branio uzeti bilo što s tuđeg posjeda, ovaj bi orač prodao svoju njivu i nagovorio sinove da mu prodaju njihovu, šuteći u onome što je na njoj pronašao. Tako, kupivši njivu, dobio bi i zakopano blago.
Slično se događalo i s dragocjenim biserom. Na Istoku je u Isusovo vrijeme bila raširena trgovina biserima. Naravno, nudilo se sve i svašta, ali pravi trgovac imao je oko za uistinu vrijedan biser, koji se isplatilo kupiti. Našavši takav biser, trgovac je bio u stanju prodati svoje imanje, kako bi ga otkupio, jer je znao da se u njemu krije bogatstvo.
Ovim usporedbama o biseru i zakopanom blagu Isus naglašava vrijednost Radosne vijesti. Čovjek koji tu vrijednost spozna spreman je zbog nje ostaviti sve, jer mu ona postaje važnija od svega. Njihov cilj je da nas sve stavi pred pitanje jesmo li mi otkrili vrijednost Isusove Radosne vijesti, jesmo li spremni radi nje se odreći svega. Mi naše kršćanstvo prečesto uzimamo zdravo za gotovo. Ono je dio nasljeđa koje primamo od svojih predaka, pa se tako prema njemu i postavljamo. Vjeru ne živimo kao vjeru, nego kao običaj, te tako nismo u mogućnosti spoznati njenu vrijednost. Isus nas ovim prispodobama želi probuditi iz takovoga stanja vjerske uspavanosti, želi da se zapitamo što nam znači vjera, što nam znači Radosna vijest, jesmo li svjesni da nas Bog ljubi i kolikim nas milostima obasipa. Ušuškani u naoko kršćansko ozračje u kojemu živimo, teško da ćemo svoju vjeru preispitati bez da nas nešto na to potakne. Upravo to želi postići ovonedjeljno evanđelje. Ako vjera za nas nije dragocjeni biser, zbog kojega bi se odrekli svega, onda je vrijeme za korjenite promjene, za obraćenje.

Opomena
Kako bi nas snažnije potaknuo na promišljanje koje vodi u promjenu, Isus priča i treću prispodobu o ljudima koji su nakon velikog ulova skupili dobre ribe, a loše izbacili, koju je zaključio riječima: »Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi« (Mt 13,49-50).
Time što smo rođeni u kršćanskom ozračju, što smo kao djeca kršteni, mnogo nam je dano, pa se od nas mnogo i očekuje. No, ako ne prepoznamo koju smo milost primili time što smo kršćani od početka svojega života, bit ćemo na kraju vremena svrstani među loše ribe. Često se zamaramo površnim pitanjima, vjeru generaliziramo i mislimo da smo dobri ljudi jer nismo nikoga pokrali i ubili. Trenutak pravog obraćenja i tješnjeg povezivanja s Bogom, trenutak kada ćemo započeti uistinu živjeti za evanđelje, odgađamo za kasnije, kad budemo imali više vremena, kad postignemo sve ciljeve koje smo zacrtali. Tako pokazujemo da vjera za nas nije ništa dragocjeno, da je Bog za nas tek netko tko može čekati, jer je sve od njega preče. Tako žrtvujemo vječnost onome što je prolazno.
Bog nas stalno zove k sebi. Pokušava nas različitim znakovima opomenuti i potaknuti na obraćenje. I ovo što se trenutno dešava u svijetu možemo uzeti kao Božji poziv da prevrednujemo svoje ciljeve, da učinimo zaokret k njemu, jer sve je prolazno i sve je u Božjim rukama, a vrijeme koje nam daje treba dobro iskoristiti, da bi se na kraju vremena našli na njegovoj strani.