Dani Ivana Antunovića u povodu 200. godišnjice njegova rođenja održani su protekloga vikenda. U bogatom duhovnom, kulturnom i znanstvenom programu u Subotici i Kalači svatko je mogao pronaći nešto za sebe u svakom pojedinom dijelu, ali zasigurno su najcjelovitiju sliku i najbogatije dojmove ponijeli oni koji su pratili ili sudjelovali u Danima i u Subotici i u Kalači. Svete mise u Subotici i Kalači, na mađarskom i hrvatskom jeziku, izložba u subotičkom Gradskom muzeju s eksponatima iz Kalače, Svečana akademija i međunarodni znanstveni skup u Subotici sa sudjelovanjem stručnjaka i znanstvenika iz Hrvatske, Mađarske i Srbije, posjet knjižnici i riznici Kalačko-kečkemetske nadbiskupije, izložba fotografija »Zbogom bili salaši« u Kalači, svečana Akademija u kući u kojoj je živio i radio Antunović u Kalači, kulturno-zabavni program u Kalači... Puno je i nabrojati sve segmente proteklih Dana Ivana Antunovića. A dodatni program za one koji su autobusom putovali u Kalaču bile su priče i detalji o svakoj pojedinoj crkvi, ljudima i mjestima u Bačkoj (mađarskom dijelu) kroz koje smo prošli o čemu je nadasve zanimljivo govorio Stjepan Beretić, ali i Bela Tonković te Krešimir Bušić. Ponajprije smo mogli naučiti, koliko malo toga znamo o nama samima i našoj povijesti, i koliko su granice prisutne (s ogradom od četiri metra ili bez nje) ne samo one državne već i one među nama. Dojmovi su svih sudionika bili izraženi u superlativima no jednu malu sjenku bacio je odnos medija na cijeli događaj. Pojedini mediji su najavili program, no nije bilo nikoga da program i isprati (primjerice, međunarodni znanstveni skup) iako inače svi govore o multietničnosti, suživotu, znanosti, prekograničnoj suradnji ... Šteta!
Šteta, jer i djela Ivana Antunovića od prije 150 godina govore o suživotu i potrebi poštivanja manjinskih prava, kao i o tome što se događa kada se Drugi negira, nipodaštava ili se nad njim želi dominirati. Upravo i Antunovićevo djelo živo pokazuje da poštivanje svakoga naroda, njegovog identiteta i kulture čini samu suštinu građanskog društva i da oni koji svode razlike među narodima na folklor ne znaju što govore.
Još je u XIX. stoljeću Antunović zahtijevao slobodu i ravnopravnost za bačke Hrvate, ne podrazumijevajući pri tome pravo da se zapleše i zapjeva već pravo na školovanje i informiranje na vlastitom jeziku, djelotovorno participiranje u političkom odlučivanju na svim razinama vlasti i ne najmanje važno ekonomsku jednakost i napredak. Zaključak se sam nameće – Antunovićeva misao je aktualna i danas.
J. D.
