Do selidbe Hrvata u središnji dio Banata došlo je zbog preustroja Vojne krajine. Posjedi biskupa u pokupskom i topuskome kraju u Hrvatskoj na kojima su živjeli i radili predijalci čuvajući svoj status male feudalne gospode, morali su biti smanjeni te je golemi dio tog zemljišta potkraj 18. stoljeća predan u ruke bečke carske komore. U zamjenu za imanja kojih su se odrekli, biskupima i njihovim plemićima dodijeljena je zemlja oko banatskih mjesta Boke, Neuzine, Radojeva (Klarije) i Keče. Oni su u novome zavičaju zadržali status predijalaca, pa su stoga dobili i kmetove koji su im služili i brinuli se o poljoprivrednim gospodarstvima. 
Najbrojnija od ovih kolonija bila je Boka kraj Sečnja. Ona je sve do 1898. godine u nazivu imala i hrvatski predznak. Svoj novi dom u tom selu našle su obitelji iz Turopolja i okolice koje su nosile prezimena Lukinić, Slović, Filković, Matanović, Bančak, Ilijević, Žunac i druge. Hrvatska je Boka 1910. godine brojala 620 Hrvata. Oni su u svome naselju skupa živjeli s velikim zajednicama Srba, Mađara, Nijemaca. Kajkavsko su narječje Hrvati u Boki uspjeli sačuvati veoma dugo. Mnoge znanstvene studije bave se tom tematikom, a zabilježene su i tonske snimke koje svjedoče o osobenostima njihovog autentičnog dijalekta. 
O visokoj kulturnoj razini na kojoj se nekad nalazila hrvatska zajednica u Boki govori primjerice podatak da se još 1827. godine u zagrebačkoj gimnaziji školovalo šest učenika iz ovog sela, kao i da su mještani do 1930. godine pohađali zasebnu školu na hrvatskom jeziku.  Svojedobno je Boka imala svoju hrvatsku čitaonicu u koju su redovito stizali časopisi iz Zagreba, a do nedavno je bokinski župni ured pri Katoličkoj crkvi bio pod izravnom nadležnosti Zagrebačke biskupije bez obzira što joj zemljopisno ne pripada.
Fotografija koju objavljujemo snimljena je tijekom prve polovice dvadesetih godina prošloga stoljeća, a na njoj poziraju članovi katoličkog pjevačkog društva iz Boke. Njihova župna crkva posvećena Navještenju Gospodinovu izgrađena je davne 1840. godine uz zalaganje zagrebačkoga biskupa Aleksandra Alagovića. Sliku je našem uredništvu ustupio Pavao Dragičević iz Vinkovaca, a na njoj se među ostalim nalaze i njegovi preci. Naime, u donjem redu slijeva na desno treća cura koja sjedi odjevena u bijelo je Pavlova baka Hermina Bančak. Rođena je 1909. u Boki, a umrla u Belom Manastiru 1982. godine. Njezini su roditelji bili Petar Bančak i Marija Pozojević, oboje plemenita roda. Obitelj majke živjela je u Klariji, a preci su joj potjecali iz sela Slana. Familija Bančak ili Banščak također vodi podrijetlo iz Pokuplja, ali iz mjesta po imenu Jama. Hermina je već u svojoj 19. godini bila zaručena za Dragičevića nakon čega se za njega i udala. U prvo su vrijeme živjeli u Somboru gdje je on bio službenik policije. Kratko su stanovali u Kolutu i tamo se 1933. godine rodio otac Pavla Dragičevića. Nakon toga je obitelj stalno prebivalište pronašla u Vinkovcima. No, svoju je starost Hermina provela kod kćeri Ane u Belom Manastiru gdje je preminula od posljedica moždanog udara.
Bezbroj je priča i obiteljskih legendi Hermina prenijela potomcima. One govore o jakoj nacionalnoj svijesti koju su nekada posjedovali banatski Hrvati kajkavci. Njihov plemićki ponos očitovali su na svakom koraku, a slavnu povijest predaka pamtili su i čuvali u svojim srcima. Danas u Boki živi tek nekoliko desetaka hrvatskih obitelji, ali je dubok trag koji je ova zajednica ostavila za sobom neizbrisiv i trajan.
Dalibor Mergel