Za učenicu generacije u osnovnoj Muzičkoj školi u Subotici, u ovoj je školskoj godini proglašena Lucija Vukov, djevojčica/djevojka koja u svakom smislu može biti ponos svojim roditeljima i primjer svojim vršnjacima. Odlična učenica, vrijedna, lijepo odgojena, uvijek spremna pomoći, često nasmijana Lucija, ovu je pohvalnu »titulu« uistinu zaslužila i to, prije svega, zahvaljujući svom trudu i radu, a neizmjernu potporu imala je od svoje (glazbene) obitelji – tate Tomislava, člana glasovitog subotičkog ansambla Hajo, mame Željke, koja je završila srednju Muzičku školu te desetak godina svirala tamburaško čelo u Subotičkom tamburaškom orkestru, braće Martina i Jakova, koji sviraju harmoniku odnosno violončelo u spomenutoj školi, a tu je i brat Ivan, koji će, vrlo vjerojatno također krenuti glazbenim stopama. Ove je godine završila i Osnovnu školu Matko Vuković, koju je pohađala na hrvatskom jeziku, te upisala srednju Muzičku školu – smjer muzički izvođač-flauta. 

Flauta – ljubav na prvo slušanje

Odrastajući uz glazbu i njeno stvaranje, roditelji su Luciju upisali u Muzičku školu kada je započela i sa svojim osnovnoškolskim obrazovanjem. Još prije upisa znala je koji instrument želi svirati, pa je tako odabrala smjer – instrument flauta.
»Još kada sam imala četiri godine na dar sam dobila glazbenu igricu koja je zahtijevala prepoznati koji instrument iz simfonijskog orkestra svira. Kada bi na red došla flauta, uvijek sam roditeljima govorila kako ću, kada budem velika, svirati taj instrument. Istina, na početku nisu vjerovali da ću ustrajati u tome. U prvom pripremnom se obično ne svira instrument, nego se samo pohađaju sati solfeđa, no imala sam sreće da me nastavnica flaute Kristina Molnar primila u svoju klasu odmah po upisu u Muzičku školu. U prvom polugođu sam svirala blok flautu (frulicu) i učila tehniku puhanja, a od drugog polugođa sam u rukama držala ono što sam i željela – flautu«, započinje nam Lucija svoju muzičku priču.
Paralelno pohađati dvije osnovne škole nikako ne može biti lako za dijete u tim godinama, no Lucija uz to, još od predškolskih dana ide i na folklor, a sve to postići, kako ističe, stvar je navike i dobre organizacije, koja podrazumijeva pola posla.
»Ponekad je bilo teško uskladiti raspored sati u osnovnoj školi s rasporedom u Muzičkoj, s obzirom na to da sam svaki mjesec mijenjala smjenu. U početku su me roditelji vodili, a kasnije sam počela ići sama, što je zahtijevalo više vremena. Do četvrtog nižeg sam imala samo predmete flautu i solfeđo, tada sam dobila obvezni predmet  –  orkestar, a u šestom nižem i teoriju muzike. Sve godine sam povremeno imala i korepeticiju (klavirsku pratnju). Osim obveza oko Muzičke škole, još kada sam bila predškolka, krenula sam i na folklor u HKC Bunjevačko kolo, pa mi je i to bila obveza, kao i župni vjeronauk. Često sam govorila kako želim ići samo u Muzičku školu, a sada mi se to napokon ostvarilo. Osim što plešem u folkloru, uključila sam se i u orkestar koji prati plesače. To me također privlači i nudi mi mogućnost da ono što u teoriji naučim, u praksi primijenim. Privlači me i sviranje i pjevanje tradicijske glazbe, te se osim u klasici i ovdje pronalazim.« 

Vrijedna profesorica, nagrade i pohvale

Lucija je flautu pođala u klasi prof. Kristine Molnar, koja će joj predavati i naredne četiri godine i s kojom je, kako kaže, od prvog sata ostvarila izuzetnu suradnju.
»Ona mi nije samo nastavnica, već, kako često znam reći, druga mama. Uvijek je imala razumijevanja i ne samo da me je naučila svirati i muzicirati na flauti, nego i puno drugih životnih lekcija. Pred svako natjecanje ili nastup bila je moja velika podrška i svaku moju pogrešku iskoristila je da me nauči kako je ispraviti, kako biti bolja. Osobito ću pamtiti njenu podršku za prijamni ispit, s obzirom da su se uz online nastavu i pripreme za njega odvijale tako i dobro smo funkcionirale i kada je ovaj način rada u pitanju.«
Kada je riječ o nagradama i pohvalama za uloženi trud, Lucija je redovito sudjelovala na Međunarodnom natjecanju puhača Femus (sedam godina) i uvijek je u određenoj kategoriji osvojila neko od prva tri mjesta. Dva puta je bila na Republičkom natjecanju puhača u Beogradu, gdje je osvojila pohvalu i treće mjesto, a bila je i na Republičkom natjecanju iz Teorije muzike u Beogradu, gdje je dobila pohvalu.
Na pitanje je li bilo iznenađenje za nju što je proglašena za učenicu generacije osnovne Muzičke škole, Lucija nam je odgovorila potvrdno.
»Moram priznati da sam bila iznenađena kada mi je nastavnica flaute javila da me je puhački odsjek predložio za đaka generacije. Posljednjih mjeseci, kako sam već rekla, imali smo online nastavu, i na zahtjev nastavnice sam popunila potrebne formulare i poslala svoje diplome, također online, i nisam o tome više ni razmišljala, sve dok mi nije javila da sam ušla u konkurenciju među prva tri učenika. Tada je uslijedilo bodovanje i glasovanje svih profesora Muzičke škole. Njihovom odlukom sam izabrana za đaka generacije osnovne Muzičke škole. Bilo mi je jako drago, osobito jer sam se tada već uveliko pripremala za prijamni ispit za srednju školu«, prisjeća se Lucija.
A na pitanje – ukoliko netko dvoji, a volio bi uz svoje osnovno školovanje upisati i Muzičku školu, što bi mu preporučila, kako bi ga ohrabrila i potaknula na taj korak – naša je sugovornica više nego opravdano prava osoba za dati odgovor. A on glasi:
»Prije svega, mislim da ljubav prema glazbi treba biti na prvom mjestu i onda se sve može postići radom. Sigurno neće uvijek biti lako, ali kada se nešto želi onda je to moguće i ostvariti. Isto tako, ako se netko ne želi baviti u životu glazbom, smatram da je pohađanje glazbene škole odličan hobi, kojim se otvaraju brojne mogućnosti i proširuju vidici opće kulture.«
Luciji je nakon srednje Muzičke škole plan upisati Glazbenu akademiju u Hrvatskoj, također flautu, ali o tome će, dodaje, razmišljati za četiri godine. Sada joj je jedina želja svirati, raditi u životu ono što voli i usavršavati se u tome, a kada je škola koju će nastaviti pohađati u pitanju, ona kaže:
»Često drugima pričam kako ni u jednoj drugoj školi nema toga čega ima u Muzičkoj, a to je da kad god uđem u nju, netko svira ili pjeva i to me toliko puta oraspoložilo i učinilo zadovoljnom. Tamo se osjećam ‘na svom terenu’.« 
I. Petrekanić Sič