David Blazović rođen je 12. prosinca 1997. godine u Pančevu gdje je pohađao osnovnu i srednju elektrotehničku školu. Upravo privodi kraju svoje studije na Visokoj ICT školi u Beogradu. Slobodno vrijeme koristi za čitanje, učenje jezika i različite oblike edukacije. Osim toga, rado se rekreativno bavi sportom i ribolovom. Volio bi se zaposliti u svojoj struci, a također i silno želi dati doprinos aktivnostima Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i radu Udruge banatskih Hrvata.
Rođen si i odrastao u Banatu kao pripadnik manjinske zajednice. Kako bi opisao položaj hrvatske mladeži u svom okruženju?
Većina mladih ima strah očitovati se Hrvatima. Stvoreno je takvo društveno ozračje u kojemu to nije nimalo poželjno. To dovodi do toga da se ljudi, osobito pripadnici mlade populacije, izbjegavaju nacionalno izjasniti. Zazire se od posljedica koje bi takav istup nosio sa sobom, a među njima se mogu javiti odbacivanje od strane društva, etiketiranje u školi, na poslu, pa tako i prijetnje, verbalno ili fizičko nasilje. Kao rezultat toga dolazi do asimilacije, prikrivanja vlastitog nacionalnog identiteta te svakojakih prilagodbi i kompromisa koji se čine možda i nevoljko, ali boljeg izbora za mnoge moje sunarodnjake u Srbiji, nažalost, nema.
Je li se što promijenilo u odnosu na prethodni period?
Došlo je do značajnih pomaka kada je osnovana Udruga banatskih Hrvata prije četiri godine. U Starčevu, odakle potječe moja obitelj, u njezinim aktivnostima sudjeluju uglavnom stariji. Mladež je još uvijek izrazito nezainteresirana priključiti se. Djeca pojedinih aktivnih članova Udruge također joj ne žele pristupiti, što je po mojem mišljenju doista poražavajuće. Treba biti maksimalno iskren i reći da su se mnogi učlanili samo iz interesa, i to da bi imali veće šanse za dobivanje domovnice. Naravno da postoje brojne iznimke i ljudi koji istinski žele pridonijeti kulturnom i političkom razvitku naše zajednice u Banatu. Svatko tko poželi dobiti člansku iskaznicu treba biti unaprijed upozoren da je upravo to svrha našeg organiziranja i svih manifestacija koje se priređuju tijekom godine.
U Banatu živi oko tri tisuće Hrvata. Koliko se oni poznaju, okupljaju i druže?
Stariji i dalje donekle održavaju stara poznanstva, kumstva, prijateljstva i rodbinske veze, bar kada je riječ o južnome Banatu. Okupljanja i druženja odvijaju se pod okriljem crkve i na tradicionalnim vjerskim manifestacijama. Odskora su razlog za sastanke i susrete događaji koje realizira Udruga banatskih Hrvata. To su važni jubileji, izložbe, predavanja, obljetnice rođenja znamenitih pojedinaca koji su u našoj zajednici ostavili neizbrisiv trag. Jedan od lijepih primjera koji bih želio spomenuti je poziv iz Surčina koji smo dobili prošle godine. Nazočili smo proslavi godišnjice osnutka Hrvatske čitaonice Fischer. Bili smo ugodno iznenađeni njihovim gostoprimstvom i programom koji su priredili za posjetitelje. Volio bih da bude više prigoda za takva zajednička slavlja i uzajamne posjete.
Održavaš li veze sa svojim sunarodnjacima i vršnjacima u Vojvodini i Srbiji?
Za sada se takve veze uspostavljaju i održavaju jedino u okviru crkve i, kako sam već istaknuo, na priredbama Udruge banatskih Hrvata. S vršnjacima sam u kontaktu preko online sastanaka na kojima sudjelujem skupa s ostalim predstavnicima mladeži iz drugih krajeva Vojvodine. Nadam se da će mjere zabrane okupljanja biti čim prije ublažene, pa da se i uživo možemo viđati i družiti. S mnogima se redovito čujem i putem društvenih mreža, ali to je ipak virtualna komunikacija koju živa riječ i izravni razgovor nikako ne mogu zamijeniti.
Na koji način misliš da bi trebalo unaprijediti vašu međusobnu povezanost?
Meni bi osobno veoma značilo da tijekom godine bude više organiziranih druženja i tuluma za mlade iz Vojvodine. Mnogi ne mogu sami snositi troškove prijevoza, pa bi trebalo sufinancirati putovanje za one koji dolaze iz udaljenih mjesta. Same lokacije održavanja skupova mladeži trebale bi se mijenjati, pa da i Banaćani dobiju čast biti domaćini svojim sunarodnjacima iz Srijema i Bačke. Kada se s nekim upoznate na jednom događaju tog tipa, provedete određeno vrijeme skupa, lijepe uspomene na te dane i večeri ostaju trajno, a iz svega toga može se izroditi i nešto više od prijateljstva.
Smatraš li da su također bitni i kontakti s matičnom državom? Zbog čega?
Oni trebaju biti temelj iz kojega nastaje i razvija se sve ostalo. Čemu naš trud da sačuvamo svoju tradiciju, naslijeđe i kulturu, ako izostanu potpora i interes matične države za nas koji živimo izvan domovine? Točno je da Hrvatska mnogo čini za svoju dijasporu. No, djeluje nam još uvijek da se Hrvatima u Srbiji u tom pogledu i dalje pridaje nedovoljna pozornost. Ako matična država otežava mnogim našim ljudima postupak dobivanja domovnice ili propisuje dugotrajne administrativne procedure dokazivanja podrijetla i nacionalne pripadnosti, onda to može izazvati krajnje negativan učinak i među brojnim Hrvatima ugasiti bilo kakvu želju da budu aktivni unutar zajednice kao ponosni pripadnici svojega naroda.
Član si Udruge banatskih Hrvata i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Što te je potaknulo aktivirati se?
Glavni motiv bila je moja nacionalna pripadnost koju s ponosom ističem. Među ostalim, vodila me je i želja da se upoznam sa svojim vršnjacima iz zajednice i sklapam s njima prijateljstva, da razmjenjujemo ideje i stavove. Njegovanje naše kulture i identiteta svima treba biti glavni cilj. Svjestan sam da bi bez onih koji o tome brinu čitavo to stoljetno naslijeđe bilo zaboravljeno. Čini mi se da ga se sve više stavlja u zapećak, pa sam zato spreman pridonijeti njegovu očuvanju, kako bismo ga ostavili u baštinu potomcima. Samo na taj način možemo se što dulje održati prisutnim na ovim prostorima.
Nedavno si izabran za predstavnika mladeži DSHV-a podružnice Banat. Zbog čega je važno da mladi budu u politici?
Jedini način da se izborimo za svoja prava koja nam jamče zakoni ove države jeste kroz politiku i institucije. Samo tako možemo ostvariti ciljeve za dobrobit zajednice i osigurati sredstva neophodna za njezin razvitak i napredak. Da bi mladi uvidjeli kakav je doista položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji te s kakvim se sve poteškoćama susrećemo, potrebno je da se uključe u političke tokove. Svi se slažemo da želimo mijenjati aktualno stanje nabolje, a u tome ne možemo uspjeti ako smo nezainteresirani za ono što se zbiva na političkoj sceni.
Kako bi osobno mogao pridonijeti radu ove stranke?
Svoj angažman usmjerio bih ka privlačenju mladih i radu s tom populacijom. Otvoreno bih im predočio koje su naše mogućnosti da utječemo da nas ovo društvo prihvati kao ravnopravne građane, ohrabrivao da nam se pridruže, organizirao druženja i seminare na koje bih pozivao pripadnike zajednice iz raznih dijelova zemlje. Moramo ih potaknuti da se oslobode i bez straha ispolje svoj identitet, da budu ono što jesu i kako se osjećaju. Svi moraju znati da nas i dalje ima na ovim prostorima i da smo tu jedni za druge. Jako je bitno nastaviti njegovati svijest o svojoj kulturi i čuvati sjećanja na podrijetlo predaka.
Koliki značaj pridaješ vjerskom životu i sudjeluješ li u aktivnostima svoje župne zajednice?
Crkva i vjerski život iznimno su mi važni. Priznajem da u prethodnih nekoliko godina zbog obveza na fakultetu nisam bio baš redovit i aktivan u svojoj župi. Studije se polako bliže kraju, pa tako sve češće sudjelujem u događanjima koja se organiziraju. U tijeku su i pripreme za moju krizmu i imam dodatni motiv i iskrenu želju da što bolje upoznam svoju vjeru prije nego primim taj sveti sakrament. Živimo u vremenu u kojem je mladež podložna mnogim porocima, poput narkotika, alkohola, nemorala i ideologije materijalizma, pa crkvena načela i život u skladu s njima jesu prave vrijednosti koje nas sve mogu potaknuti na obraćenje i istinsku promjenu na osobnom planu.
Koji su tvoji planovi za budućnost?
Budući da su preda mnom još samo jedan ispit i diplomski rad, za sada mi je glavni cilj da do jeseni steknem diplomu fakulteta. Ukoliko, pak, ovdje dođe do pogoršanja situacije i perspektiva za mlade postane sve neizvjesnija, planiram, s obzirom na svoje obiteljsko podrijetlo i identitet koji njegujem, nastaviti život u Hrvatskoj ili Austriji.
Kakvu bi poruku poslao mladim pripadnicima naše zajednice u Vojvodini?
Ne poštujemo li sami sebe ne možemo ni očekivati uvažavanje od strane drugih. Čovjek koji zanemari svoje pretke i izgubi svijest o podrijetlu ostaje bez identiteta i u opasnosti je da se nađe na stranputici. Završio bih porukom koju nosi pjesma Miroslava Škore Sude mi: Ej, djeco mila, vite grane moje, poslušajte što vam govorim. Ej, ko ne ljubi i ne čuva svoje Božjeg lica neće vidjeti.
Dalibor Mergel