Svršetkom svih poslova na ograđivanju okućnice i gradnjom pomoćnih objekata, život mladih salašara ulazio bi u redovitu kolotečinu. U vremenima starije faze gradnje salaša, tko god je bio u mogućnosti, nastambu je gradio pored ili u neposrednoj blizini kanala, što je imalo puno prednosti. Prije svega, voda neophodna za život, bila je na dohvat ruke. Prije početka masovne uporabe kemijskih sredstava za razna tretiranja ratarskih kultura voda u kanalima bila je izuzetno čista. Većina salašara tada ju je rabila čak i za piće i za napajanje stoke. Kanali i okolne bare bili su bitan čimbenik i u uzgoju peradi.
Život i rad salašara
Kako su salaši bili izgrađeni poglavito na sitnim posjedima, u životu i radu salašara dominiralo je stočarstvo i povrtlarstvo. Dobar dio salašarki prodavalo je svoje proizvode, poput mlijeka i mliječnih prerađevina, prije Uskrsa i suhomesnatih prerađevina, a kroz sezonu i povrtlarskih proizvoda. Salaš se nije mogao zamisliti bez para zaprežnih konja, nekoliko krava, čopora svinja, malog stada ovaca i koza, a salašarke su bile poznate i po uzgoju vrlo kvalitetne peradi. Stoka se uzgajala na jeftin, ali vrlo zdrav, danas bi se reklo ekološki način. Puštala bi se u polje na ispašu, dakako, salašari ili njihova djeca, uz pomoć kerova pulina, pazili bi da ne odu u nečiju njivu u štetu. Gozba za stoku nastajala bi poslije žetve sitnoga zrna, na strnjikama, sve dok ne budu poorane i s jeseni na kukuružnjacima, kad se oberu kukuruzi i posiječe kukuruzovina. Preko zime salašari bi krupnu stoku hranili pripremljenom zrnastom hranom i sijenom, svinje klipovima kukuruza. Kokoške, guske i patke uzgajale bi se u za njih idealnim uvjetima. Kokoške su imale puno prostora za kljuckanje i čeprkanje, nalazile bi sebi puno onoga što im priroda pruža. Obližnji kanali i bare bili su raj za guske i patke. Od ranog proljeća nalazile bi sebi mjesta za gniježđenje, u gnijezda nosile jaja, rasijedale bi se i izlegle pačiće i guščiće. Jata pataka i gusaka živjela bi na slobodnom, samo bi podnoć dolazila, nepogrješivo, svako u svoj salaš. Nakon dozrijevanja kukuruza, salašarke bi zatvarale guske, očerupale ih radi uporabe ili prodaje perja. Odabrale bi određen broj gusaka za priplod i pustile ih, ostale bi kljukale namočenim zrnima kukuruza. Tako tovljene guske imale su vrlo kvalitetnu jetru, potešku, koju je dolazio otkupljivati nakupac iz Stapara. Kvalitetna jetra na taj način uzgojena, vrlo često je vrijedila više no ostalo meso od zaklane guske. Meso se iznosilo na tržnicu, a ono što se ne bi prodalo, na veliko zadovoljstvo djece rabilo se u kućnoj prehrani. Salašari bi u zimskoj sezoni prodali i dosta svinja za klanje i preradu. Zemlja uz kanale bila je vrlo kvalitetna za uzgoj povrtlarskih kultura, a uz zalijevanje kadgod je potrebno, pa su proizvodi bili ekstra kvalitete. Tako bi kroz cijelu sezonu salašarke na tržnici prodavale sve što bi uzgojile u svojim relativno velikim povrtnjacima.
Kopanje bunara
S masovnijim kopanjem bunara, specifičnim i skupim poslom, na salašima se započelo tek sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Kopati bunare baš i nije bio u stanju naučiti i raditi svatko. Oprema je morala biti pouzdana, bila je za ona vremena i prilično skupa, a kako su se bunari kopali i do 9 metara dubine, majstoru je bila potrebna i poprilična doza kuraži.
Posljednji sonćanski majstor bunardžija Fabijan Šokac, preminuo prije desetak godina, iskopao je većinu bunara u ataru Sonte. Ovaj vitalan starac, s kojim je autor ovih redova satima razgovarao i puno toga bilježio, kazao je da su u njegovo vrijeme najkvalitetnije vode bile u Sonti i Somboru. U ova dva mjesta kopalo se i najdublje, čak do 9 metara, a na toj dubini je i temperatura bila dosta niska. U takvim bunarima vino ili lubenice hladili su se bolje nego u današnjim hladnjacima. Kazao je i da su vode u zapadnom dijelu atara, koji gravitira Dunavu, bile dosta teške i imale mukalj na mulj, a na njihovu žilu nailazilo se i na upola manjoj dubini, nego u selu u istočnom dijelu atara. Salašarski bunari obično su kopani u promjeru od 1,10 metara.
U velikom broju slučajeva nekoliko salašara čiji su salaši bili u bliskom susjedstvu udružilo bi se, podijelilo troškove i poručilo kopanje bunara. Kopalo bi se na salašu koji bi bio negdje u geometrijskoj sredini te skupine. Najzadovoljnije bi bile gazdarice, koje su sve više gunđale zbog uporabe vode iz kanala. Problemi bi nastajali jedino kad bi se gazdarice zavadile, no gazde su znale napravit reda, pa bi se brzo pomirile i dobrosusjedska idila bi se nastavila. Kad bi posao bio pogođen majstor bi dopremio svoju opremu: nogare, napravljene od tri stupa duljine 2,5 do 3 metra, na vrhu spojene željeznim klinom i poluobručem, a na 80 cm od tla na dva stupa su bila pričvršćena ležišta za drveni valjak s ručkama; motku duljine 9 metara; jedek duljine petnaestak metara; čeličnu sajlu, čekrk, metalnu kantu od 50 litara, ašov sa skraćenim držalom (do 60 cm) i bager. Radovi bi počeli obilježavanjem budućega bunara. Uporabom čavla i špage na zemlji bi ce ucrtala kružnica promjera 1,10 m. Kasnije, postavljanjem opeka, dobije se otvor bunara promjera 85 cm. Majstor bi pristupio kopanju do 2 m dubine, izbacujući zemlju van, a potom bi se iznad rupe postavljali nogari s drvenim valjkom, sajlom i kantom. Majstor bi dalje iskopavanom zemljom punio kantu, koju bi pomoćni radnici okretanjem ručki valjka i namotavanjem sajle izvlačili i praznili. Pomoćne radnike bi obično osigurao gazda. Tako bi se kopalo dok majstor ne bi osjetio vodu. Za vodu je trebalo imati osjećaj i iskustvo. Ukoliko bi se pretjeralo u kopanju i voda pokuljala, posao bi bio upropašten, jer se ne bi moglo ozidati rupu opekom. To se znalo događati mnogim samozvanim majstorima. Majstor bi, kad bi osjetio vodu, na dno postavljao prethodno pripremljen šablon od dasaka i na njega bi opekom i jakom cementnom žbukom ozidavao stijenke visine 2 metra. Dalje se ozidavalo na suho, jedino se svaki red posipao s malo zemlje, kako bi se izbjeglo klimanje opeka. Tako bi se zidalo do površine. Tada bi se na tronožac montirali čekrk, motka i bager. Bager je imao pomični dio, koji je tvorio dno i jednu stranu spremnika za pijesak. Trešenjem motke postizalo bi se upadanje otvorenoga bagera u mokri pijesak, a kad bi se spremnik napunio, povlačenjem sajle pomični dio bagera bi se zatvarao i uz pomoć jedeka i čekrka izvlačio i praznio. Postupak se ponavljao dok se ne bi izbušila naredna dva metra. Ozid bi na taj način postupno upadao u vodu, a preostala dva metra dozidao bi do površine i tako bi dida Fabijanov dio posla bio završen, kućanstvo bi dobilo svoju vodu, a gazdarice bi bile najzadovoljnije. Ovaj vrstan majstor znao bi uraditi i drugi dio posla, koji se sastojao od izrade drvene ograde oko bunara zvane sik, te postavljanja đerma. Đeram se sastojao od stabilnog nosećeg stupa s rakljama i klinom. Klin je prolazio kroz pomični stup, koji je s deblje strane bio opterećen balastom, a na tanjoj je bila pričvršćena motka, na čijem je drugom kraju bila drvena kofa za zahvatanje i izvlačenje vode iz bunara.
Zaključak
U bližem i daljem okruženju Sonte, kako s bačke, tako i s baranjske strane, salaši se u mnogim mjestima revitaliziraju i stavljaju u službu eko i etno turizma. Oni koji su na vrijeme uočili perspektive u ovoj grani, našli su svoje mjesto u turističkoj ponudi ovih prostora. Sonćani, očito, još uvijek nisu, bar ne u mjeri u kojoj bi mogli. Jedine izuzetke bilježimo u slučajevima sprege Salaša Domić s ugostiteljskom djelatnošću i Salaša Dekan, za sada u službi lovnog turizma. Najdalje u turističkoj ponudi dopro je Salaš Jakšić, međutim, smrt vlasnika prije nekoliko godina i nezainteresiranost baštinika za započetu djelatnost, u sonćanskom ataru su ostavili još jedan u nizu salaša koje će najvjerojatnije uništiti zub vremena. Prednosti koje ima sonćanski atar: blizina državne granice s Hrvatskom, ceste, željeznica, više od 10 km obale Dunava, rezervat prirode Gornje Podunavlje, odlični lovni i ribolovni tereni, idealni su preduvjeti koji bi Sonćane u budućnosti mogli nadahnuti za obnovu starih i gradnju novih salaša i na taj način od Sonte stvoriti privlačnu turističku destinaciju.
Ivan Andrašić
