Useljenje i početak života na salašu za mladu obitelj nije značio i kraj građevinskih zahvata. Za domaćina je to bio tek početak samostalnog uređenja okućnice. Prvo se moralo razmišljati o prehrani, za početak male, a kasnije, tih godina tipično za salašarske, dosta brojne obitelji. Osnovu prehrane tvorio je kruh, krumpir i tjestenine, a od mesa, u manjem opsegu pačetina, guščetina, svinjetina i dobrim dijelom ovčetina. Meso peradi kuhalo se svecom i nediljom. Kokoši su se držale mahom radi jaja, guske su se kljukale radi prodaje skupocjene jetrice i perja, a kruh su pekle kućanice u dvorišnim zidanim pećima. Nije se kupovalo ni brašno, na meljavu se nosilo vlastito žito. 

Ograđivanje okućnice

U Sonti se nekada od drveta radilo sve što ljudski um može zamisliti. Puno je znanja i mudrosti bilo u iskustvima starih, a mladi salašari su još u starijim dječjim i mlađim momačkim godinama stekli puno praktičnih znanja u domovima svojih očeva i djedova. Drvo se kod salašarske sirotinje rabilo maksimalno. Bilo ga je u izobilju u neposrednoj okolici salaša, osobito uz kanale za odvodnjavanje kojima je bio ispresijecan sonćanski atar ili u šumicama obraslim dijelovima neplodnog zemljišta. Prije gradnje svih ekonomskih objekata okućnicu je trebalo ograditi, te razdvojiti pridnji i stražnji dvor. Pojmovi ograda, taraba, plot, latež danas nam ne govore puno. Mnogi i ne znaju razliku, sve podvode pod pojam ograde. Ograde i tarabe gradile su se od grubo obrađenih dasaka. Ograde su radili tako što su na određenom razmaku, ovisno o duljini dasaka, ukopavali stupove, obično bagremove i izravno na njih prikucavali daske vodoravno. Za tarabe se također ukopavalo stupove, a za njih su paralelno prikucavane dvije grubo obrađene štafle, jedna na visini 40 do 50 cm, druga na visini 120 do 150 cm, ovisno koliko visoku tarabu domaćin želi napraviti. Na štafle su se okomito prikucavale daske visine koju domaćin želi ili uspije osigurati. Gornji krajevi dasaka koso bi se zarezali, obično pod kutom od 45 stupnjeva, kako bi rosa ili kišnica brže skliznule s daske. No, salašari koji bi se ovako ogradili bili su vrlo rijetki. Većina bi oko okućnice postavljala plot ili latež. Plot se radio od tanjeg ili debljeg pruća, kolaca, pa i motaka. Vjerojatno je i sam naziv izvedenica od glagola plesti. Sirotinja je materijala za izradu plota imala u izobilju u neposrednom okolišu salaša. Plotovi su pleteni na različite načine. Oni najstabilniji rađeni su od kolja ili motki, ovisno o želji domaćina glede visine. Stupovi bi se ukopali obično na međusobnom razmaku od 3 do 4 metra, a za njih bi se na podjednakoj razdaljini prikucale 3 do 4 uporedne motke, obično jasenove, zbog svoje elastičnosti. Između tih motaka, postupkom sličnom pletenju, slagalo bi se kolje ili motke potrebne duljine. Drugi tip plota pleten je vodoravno. U zemlju bi se pobijalo bagremovo kolje na međusobnoj razdaljini od 30 do 50 cm, a vodoravno se plelo obično vrbovo deblje pruće, koje je bilo najpogodnije zbog svoje savitljivosti. Latež se izrađivala doslovno od svih besplatnih materijala: tankog a dugačkog pruća, trske, kukuruzovine, osušenih stabljika suncokreta, a najčešće od simenjače, tj. od poluosušenih stabljika kudjeljnog sjemena. Stupovi, obično bagremovi, ukopali bi se na razmaku od 3 do 4 metra, a povezali bi se parom međusobno uporednih motaka s vanjske strane i isto takvim parom s unutarnje strane. Između motaka slagao bi se neki od navedenih prirodnih materijala. Radi čvrstoće i trajnosti gusto bi se sabijali i takva latež znala bi potrajati po nekoliko godina. Istina, dešavalo se da je probije svinja ili pas, no, kako je materijala bilo u izobilju, domaćin bi to brzo popravio. Pridnji od stražnjeg dvora razdvajala bi ograda od bagremovih stupova i pletene žice.

Kruh svagdanji

Kako se žito poslije žetve nije prodavalo, a lakše se čuvalo od brašna, trebalo ga je smjestiti negdje na suho.  Za tu namjenu u pridnjem dvoru bi se gradila drvena spremišta, ambari. I za te objekte salašari bi nalazili potrebno drvo u neposrednom okruženju, jedino je trebalo u njegovu obradu investirati ne tako velika sredstva. Od trupaca, debljih ili tanjih, izvlačile bi se deblje daske za izradu poda i zidova. Ambar se gradio bez temelja. Osnova, odnosno kostur od debljih greda  postavljao se  na okomito ukopane trupce, tako da je pod bio uzdignut od tla oko pola metra, kako bi se žito zaštitilo od noćne vlage, odnosno jutarnje rose, a isto tako i od jakih ljetnih pljuskova. Na podni kostur užljebljivale su se okomite grede s već izdubljenim žljebovima, koje su se pričvršćivale pantima. U žljebove su se slagale i učvršćivale daske. Na zidove bi se postavljale vezne grede i rogovi. Na kibli, trokutastom prednjem dijelu ispod krova, ugrađivala bi se vrata, kroz koja bi se u ambar ubacivalo, a kasnije po potrebi i izvlačilo žito. Većina salašara ambare je pokrivala trskom. Kroz godinu, obično jedanput u dva mjeseca, potrebna količina žita bi se izvlačila iz ambara, uvrećavala i tako vozila na meljavu u mlinove u okolici. Za tu prigodu obično bi se udružilo nekoliko salašara, kako ne bi svaki ponaosob tjerao zapregu za par vreća žita. Na prostoru iza ili pored ambara dozidavala se krušna peć. Šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća najbolji majstori za izradu ovih peći bili su mjesni Romi, a za njima nije zaostajalo ni nekoliko salašara. Kućanice su u ovim pećima pekle kruh, kolače, buće, a ne baš često i meso. 

Drvodjeljski poslovi na okućnici

U stražnjemu dvoru salašari su gradili gospodarske objekte, obično uz ogradu sa zadnje strane okućnice. Gradili bi se čardak, štala, svinjci, tor, kokošinjac i šupa. I dvorišni objekti građeni su od jeftinih materijala i pokrivani su poglavito trskom, neki i kukuruzovinom. Osim o ishrani ukućana, trebalo je razmišljati i o smještaju hrane za stoku i perad. Kukuruz se čuvao u klipu, u čardaku. Gradnja čardaka bila je jako jednostavna. Ovisno o potrebama domaćina, određivale bi se dimenzije i po njima bi se u zemlju paralelno ukopalo četiri, šest ili osam, obično bagremovih stupova, koji bi se u razini poda užljebljivanjem poprečno spajali tanjim stupovima, na koje su se prikucavale grubo tesane daske. Uzdužno bi se spajali ukoso postavljenim, s unutarnje strane tesanim stupovima, na koje bi se prikucavale na pol cijepane bagremove motke. Na gornjoj razini izradila bi se najjednostavnija krovna konstrukcija. Čardak bi se pokrivao kukuruzovinom, slamom ili trskom. Od proljeća do kasne jeseni salašari su svinje, ovce, koze i goveda puštali na ispašu, za vrijeme žetve na strnjake dok se ne pooru, jedino preko zime držali bi ih u objektima izgrađenim na okućnici. U dijelu dvorišta bližem stambenom objektu građeni su štala i šupa. I ovi objekti gradili bi se od već navedenih, jeftinih materijala iz neposrednog okruženja salaša. Zidovi štale opleli bi se od vrbovog pruća i oblijepili blatom, zidovi šupe isto tako, pa ukoliko bi se uspjelo pribaviti malo vapna, još bi se i oličili i bljesnuli u punoj bjelini. Dakako, i šupa i štala bile bi pokrivene trskom. U štali bi se smjestili konji i goveda, a u šupi kola, zaprežna oprema i poljodjelske alatke. U daljem dijelu stražnjega dvora građeni su svinjci, kokošinjac, staja s torom za ovce, na koju se obično nastavljala kamara slame, čardak i drnjak. Tek u kasnijoj fazi, kad  su malo imućniji salašari počeli graditi zidane svinjce, čardak je obično rađen kao njihova nadogradnja, a pokrivan je salonit pločama ili biber crijepom. Tako bi se  uštedio i prostor i materijal, jer bi za ovako građena dva objekta bio potreban samo jedan krov. Sastavni dio svakog salaša bio je i komad zemljišta za gajenje povrtlarskih kultura potrebnih za ishranu obitelji, a ukoliko bi nešto preteklo, iznosilo bi se na tržnicu i prodavalo. U vrtu bi se iskopao trap za zimsko skladištenje krumpira, stočne repe i korjenastog povrća. Trap bi se pokrivao slamom i slojem zemlje od šezdesetak centimetara, a na sloj zemlje posipan je pepeo. Na taj način postizani su izuzetno dobri efekti prirodne termo izolacije. 
Ivan Andrašić