I bez ispitivanja javnog mnijenja, s priličnom sigurnošću mogli bismo ustvrditi kako bi većina čitatelja Hrvatske riječi na hipotetički upit »volite li Hrvatsku?« odgovorilo potvrdno, čak i s većim postotkom u odnosu na pobjedu Hrvatske demokratske zajednice na nedjeljnim parlamentarnim izborima. Problem bi, i to s priličnom sigurnošću možemo ustvrditi, možebitno nastao prilikom utvrđivanja odgovora na pitanje što ga je još davno postavila Gabi Novak: »što je ljubav?«.
Je li ljubav, recimo, navijanje za određenu državu, kupovina robe iz te države, slušanje glazbe, gledanje tv programa te države...? Je li, recimo, ljubav pravo ili obveza; moralna ili oralna kategorija? Zastupnici ove druge kategorije, za potrebe ovog teksta nazovimo ju »oralno-obveznom«, već godinama unazad pozivaju svoje sunarodnjake da izađu na izbore koje organizira matična domovina iako u istoj niti žive, niti – daleko bilo – u njoj plaćaju porez. Iako ovoga puta bez nedvosmislenog naputka koga treba birati (uostalom, »zna se«), Hrvatsko nacionalno vijeće i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini iskoristili su svoje pravo da građane s hrvatskim državljanstvom u Srbiji pozovu da iskoriste svoje pravo i glasaju na izborima za Hrvatski sabor. Isto to pravo, također posve demokratski (dakle, bez ikakvih objašnjavajućih naputaka), iskoristila je i Grupa građana pod nazivom Hrvatski demokratski forum. I prvima i drugima, odnosno trećima, ljubav prema Hrvatskoj zacijelo je prvi u nizu motivirajućih faktora da se u pisanoj formi dočara domoljubna slika Uncle Sama: »Domovina te zove!«.
U Subotici, kao što znamo, pravo glasanja na izborima u Hrvatskoj ima 14.621 građanin. To pravo, kao što također znamo, u nedjelju je u Subotici iskoristilo 308 osoba, što prevedeno u postotke iznosi 2,1%. I upravo na temelju ovih brojki i postotaka u vidu slova može se razviti vrlo zabavna igra na temu »što je ljubav?«. Jesu li tih 308 osoba ponovno posvjedočili svoju ljubav prema Hrvatskoj, koja je očitovana u teškim uvjetima »prava bez obveze«: prava glasanja bez obveze plaćanja (poreza, da pojasnimo, ali i odgovornosti za ono što se kasnije bude događalo u državi u kojoj ne žive)? Je li tih 308 osoba, ponovno posvjedočilo svoju zadivljujuću ljubav prema Hrvatskoj i u takvim uvjetima da su neki od njih morali potegnuti put čak iz Sombora ili nekog drugog mjesta u Bačkoj kako bi stigli do Subotice, pri čemu taj trud u postotcima ni po čemu nije nagrađen u odnosu na Donji Kraljevec ili pak Gornji grad, čiji mještani nonšantalno došetaju do biračkog mjesta? Potvrđuje li se ta ljubav i činjenicom da je HDZ u Srbiji opet pobijedio s oko 46% glasova pri izlaznosti od 1,4% (438 glasalo od ukupno, u Beogradu i Subotici, upisanih 31.236 birača)? Drugim riječima, potvrđuje li se ljubav prema Hrvatskoj samo ako si zagovornik »oralno-obvezne« kategorije koja se na čudan način u kontinuitetu poklapa s tvojim ideološko-političkim profilom: desnim, konzervativnim i klerikalnim?
Ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, ostaje dvojba što je s onih 14.313 građana, odnosno 97,9%, koji u nedjelju nisu u Subotici izašli na glasanje za Hrvatski sabor, odnosno s onih ukupno 30.798 (98,6%!) hrvatskih državljana u Srbiji koji su do 19 sati imali neka druga posla? Je li njihova ljubav prema Hrvatskoj upitna ili se ovako osjetljiva emotivna kategorija može promatrati i na drugi način, posebno ako se pod ovim pojmom podrazumijeva i najširi spektar društvenih odnosa koji na to utječu? Može li se, recimo, Hrvatsku u osnovi voljeti, a da pri tomu u nju ne gledaš idolatrijski kao u zlatno tele? Drugim riječima, može li se Hrvatska – kao uostalom i svaka druga država – voljeti, a da ti zbir kritika na njen račun bude veći od emotivnog naboja dok gledaš vatrene? Konačno, i tu se vraćamo na početno pitanje: jesu li izbori u matičnoj domovini temelj na kojem se gradi kuća ljubavi prema njoj, a barjak i himna šareni glazbeni ukras na njenom krovu?
Na ovo pitanje svoju inačicu odgovora dalo je 46% izašlih i 54% neizašlih građana koji žive u Hrvatskoj! Kada je, pak, o nama riječ (u Subotici i okolici) 97,9% građana s hrvatskim državljanstvom također je dalo svoj odgovor, jer (vjerojatno velikom većinom) nisu htjeli iskoristiti svoje pravo da se miješaju u stvari države u kjojoj ne žive i u kojoj ne plaćaju porez, držeći se (vjerojatno u većini) moralnog načela da nije pristojno gurati nos tamo gdje sunce nikada ne izlazi.
U kontekstu rečenoga rezultat svega je u mnogome sličan onome od prije dva tjedna u Srbiji – tragikomičan. Čelništvo HNV-a i DSHV-a (ne i HDF-a) s pravom se mogu radovati pobjedi HDZ-a, jer je to politička opcija prema kojoj u kontinuitetu gaje nepodijeljenu ljubav, iako vjerojatno problem ne bi bio ni veći uspjeh Domovinskog pokreta Miroslava Škore. S druge strane, ako se ova pobjeda promatra samo kroz prizmu izlaznosti u Subotici i Beogradu, prilika je to da se razmisli ima li među 98% građana s hrvatskim državljanstvom koji nisu glasali i onih koji ne dijele njihove svjetonazorske vrijednosti? Od onih svakodnevnih: »skreni desno, pa u crkvu«, pa do onih ritualnih: »ravno do birališta, a tamo desno«. Ako bi se, recimo, već od sutra počeli baviti ozbiljnijim analizama vlastitog neuspjeha na svim razinama izbora u Srbiji, izlaznost sunarodnjaka na izbore u Hrvatskoj mogla bi im biti od koristi, jer bi im sigurno otkrila da se iza parole »zbijmo redove« nalazi praznina od bar 98%. Pitanje je samo što je za takvo što potrebnije: hrabrost ili iskrenost? Ili, pak, zrcalo.
Z. R.