Volim glazbu, počevši od ozbiljne, izvorne narodne do zabavne. Zahvaljujući internetu mogu gledati operne predstave širom svijeta u najvećim i najpoznatijim opernim kućama. Možda jednog dana, ako doživim, moći ću ih uživo gledati i u našem obnovljenom kazalištu. Nekad davno gledao sam Travijatu u našoj staroj kazališnoj zgradi u izvođenju Opere iz Novog Sada, koja je prije bila u Subotici pa poslije rata preseljena u pokrajinski glavni grad. 
Skoro svima, i »neljubiteljima opere«, poznata je melodija trijumfalnog marša iz Verdijeve opere Aida. Razni redatelji na različit način realiziraju ovu scenu, koja ovisi i od veličine scene, zbog mnoštva statista i plesača. Nedavno sam gledao dvije predstave ove opere. Jedna je održana u moravskom glavnom gradu Brnu (njemački Brünn), koji je poznatiji po sajmu nego po svojoj opernoj kući. Spektakularna predstava održana je na otvorenom, na prostoru stare tvrđave koja je bila pozadina, ispred je podignuta grandiozna kulisa. Redatelj je bio vrlo maštovit, koristio je »umjetničku slobodu« recimo pri garderobi; egipatski vojnici su bili odjeveni kao stari Grci, u trijumfalnom maršu sudjelovali su jahači, dvokolice i slonovi?! (Kartaginjani su koristili ratne slonove). Naravno, bilo je i zarobljenih Etiopljana i osvojenih dragocjenosti. Cijela predstava me podsjećala na neke naše »povjesničare« koji vrlo maštovito tumače povijest Srbije i susjednih naroda. Pogledao sam i jednu filmsku verziju ove opere, koju su davno, 1987. godine, snimili Šveđani. Film je umjetnost koja daje sasvim drugačija rješenja. Redatelj i njegova ekipa držali su se kostima starog Egipta, koji je poznat po freskama pronađenim u grobnicama. Upečatljiva je scena trijumfalnog marša: dugačka karavana deva na kojima sjede jahači i u košarama faraonu i njegovoj sviti donose odsječene šake neprijatelja koje bacaju na veliku gomilu čime je prikazan trijumf egipatske vojske. Koliko mi je poznata umjetnost starog Egipta, ovo je itekako vjerna scena. Zašto ovo pričam? Nedavno sam na RTS-u gledao prijenos vojne parade iz Moskve, održane u čast pobjede nad Nijemcima i fašizmom, pa sam se zapitao – dokle će to raditi, do konca povijesti?

Razne parade

U našoj se državi izgleda vole »paradirati«, i ranije ali i danas. Malo-malo pa neka vojna ili policijska parada. Još se sjećam kada su naše tenkove građani Novog Beograda ispratili cvijećem, znajući da odlaze u »nepoznati pravac« autocestom koja vodi ka Zagrebu. Po povratku opet ih je čekala gomila koja je radosno klicala »pobjednicima« i tenkovima koji su svojim gusjenicama gazili po ploči na kojoj je pisalo ime »oslobođenog« hrvatskog grada. No, da se vratimo malo u Rusiju, dijelu nekadašnjeg malo većeg SSSR-a. Gledao sam dokumentarac iz rata u kojem su pokazivali »prinudni marš« zarobljenih Nijemaca koji su se predali kod Staljingrada (danas Volgograd). Prema izvorima, predalo se oko 100 tisuća ljudi, od kojih se oko 6 tisuća vratilo kući nakon završetka rata. Njihove ruke su iskorištene i »odsječene« u radnim logorima Sibira. Službeno je II. svjetski rat započeo kada je Wermacht napao Poljsku. Shodno njemačko-ruskom »mirovnom« paktu, armija SSSR-a je napala istočni dio Poljske zauzimajući granicu koja je dogovorena tim paktom. Nagradno pitanje: znate li koja je i danas postojeća granica u Europi, koju su dogovorili fašisti? To je nekadašnja granica SSSR-a i Poljske, koja je poslije raspada tog moćnog saveza postala danas granica Bjelorusije i Ukrajine. Sad se sjetih. I u toj zemlji je održana pobjednička vojna parada, valjda i na sjećanje kada su 1939. godine oslobođeni od poljske okupacije i ponovo su postali dio moderne »Velike moskovske kneževine«. Čudan je bio tijek II. svjetskog rata na ovim prostorima. Kada su trupe SSSR-a stigle do obale Visle, koja protječe kroz Varšavu, Poljaci su digli poznati »Varšavski ustanak«. Nakon njegovog ugušenja, cijeli jedan dio zvan Staro mjasto (Stari grad) Nijemci su do temelja porušili. Cijelu borbu su ruske trupe »paradno« promatrale i nisu mrdnule ni malim prstom.

Zašto se voli paradiranje?

Neki psiholozi smatraju da je trijumfalno marširanje i paradiranje duboko u prirodi muškog dijela čovječanstva. To je osnovni, »životinjski« instinkt. Tim činom »mužjak« želi pridobiti pažnju »ženke«, prije svega s ciljem osiguranja potomaka. U današnjem suvremenom društvu promijenila se tradicionalna uloga žene. Ponekad mi se čini da su one postale »jači spol«. U okviru vojske i policije i one redovito paradiraju. No, vratimo se na trenutak povijesti. Vojno su paradirali i Nijemci, Talijani ali i stari Rimljani. Poslije neke veće pobjede, zauzimanja neke zemlje, pobjednički vojskovođa je imao pravo trijumfalnog marša kroz Rim. Za ovo su pravljene i trijumfalne kapije, u početku od drveta, kasnije od trajnog materijala. Najgrandioznija građevina ove vrste nalazi se u Parizu. Pitam se hoće li, kako je to predložio SPO, mudro rukovodstvo Beograda odlučiti da se i u ovom gradu sagradi »najveća trijumfalna kapija« na Balkanu, a da bi se ona pridružila drugim najvećim građevinama na ovom prostoru, i kroz nju da »paradiramo« – kada to već toliko volimo!