Moderni kršćani su u stalnom strahu od svijeta. Iako su vremena krvavih progona daleko iza nas, kršćani ipak i u moderno vrijeme pronalaze razloge zbog kojih osjećaju strahove jer su pripadnici Kristove Crkve. Zato Isus u evanđelju dvanaeste nedjelje kroz godinu više puta ponavlja: »Ne bojte se!« (usp. Mt 10,26-33).

Isusovo ohrabrenje

Isus je uvijek razumio ljude, imao je razumijevanja za sve njihove strahove i nedoumice, zato je njegova riječ uvijek bila puna ohrabrenja. On razumije i strahove modernog čovjeka, njemu je jasno koji to problemi i bojazni tište srce vjernika dvadeset prvog stoljeća. Isto tako mu je bilo jasno i kakvi strahovi muče njegove učenike kada ih je slao da naviještaju Radosnu vijest. Zato on hrabri svoje nasljedovatelje. No, njegovo ohrabrenje nije ispunjeno obećanjima o lažnoj sigurnosti. On ne hrabri učenike tako što im govori ono što bi oni htjeli čuti, već im, ohrabrujući ih, posve otvoreno otkriva što ih čeka kao njegove svjedoke, ali i obećava im sigurnost: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu« (Mt 10,28). Dakle, učenici će biti izloženi opasnostima, bit će im i život ugrožen, ali vjernost Isus nagrađuje vječnim životom. Sigurnost koju jamči nije od ovoga svijeta, ona je u vječnosti, ali u ovome svijetu moramo biti spremni podnijeti žrtvu, ako bude bilo potrebno, jer »tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima« (Mt 10,32-33). Vjernost Kristu za čovjeka je izvor vječne sigurnosti. 
No, kršćanski problem je prevelika okrenutost ovozemaljskom. Često smo u stanju odreći se Krista i njegovog nauka zarad prolaznih beneficija, ponekad posve banalnih i samo trenutno korisnih, pa čak i ovozemaljskim mjerilima ne posebno vrijednih. Isus želi odagnati taj strah iz naših srca, želi da u njemu prepoznamo sigurnost koju tražimo. Ali, da bismo tu sigurnost koju on nudi prihvatili kao dovoljnu, moramo učiniti odmak od ovozemaljskog pogleda na život, moramo shvatiti da život nije samo ono što na zemlji proživljavamo, da životne vrijednosti nisu novac i karijera, prihvaćenost u društvu i materijalna sigurnost, nego je vrijednost biti uvijek vjeran Kristu, te biti spreman zarad te vrijednost odreći se svega onoga za čim ovaj svijet teži. Kolika je naša spremnost na takva odricanja i žrtve govori kolika je naša vjera i pouzdanje u Krista. Stoga nam ove Isusove riječi trebaju biti poticaj za novi početak u svome kršćanskom životu, za preokret na ljestvici prioriteta i životnih ciljeva.

Svjedočanstvo

Osim što nas hrabri, Isus nam ove nedjelje ukazuje na činjenicu da naša vjera mora biti javna i vidljiva: »Što vam govorim u tami recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima« (Mt 10,27). U našem narodu se, zbog nekih prošlih vremena, uvriježila praksa da vjeru živimo iza zatvorenih vrata svojih domova. No, vjera nije ničija privatna stvar, ona je poslanje, da što smo primili predamo dalje. Svaki kršćanin je poslan naviještati Krista, a on sam za to nas po sakramentima osposobljava.
Još od prvih vremena kršćanstvo se širilo upravo zahvaljujući svjedočanstvu onih koji su kršteni, a koji su toliko vjerovali, da su bili spremni i krv proliti. Snaga prve Crkve bila je u svjedočanstvu njenih članova i zato se širila unatoč progonima i mržnji svijeta. Danas su posve druge prilike. Nema progona, ali fali i gorljivih svjedoka. Sve se češće čuje kako su ljudi vjernici u svom srcu i da nemaju potrebu to javno iznositi. Ali, to je naša dužnost. Svijet u kojem živimo više nije poganski, gotovo svi oko nas su kršteni. Ipak, naše svjedočanstvo jednako je potrebno kao i prije dvije tisuće godina. Potrebno je da njime probudimo zaspalo kršćanstvo, da pridobijemo za Krista sve one koji su kršćani na papiru, ili negdje duboko u svom srcu, ali žive u trci za onim što se u svijetu cijeni. No, to nećemo postići pričanjem. Ne možemo riječima nikoga nagovoriti da promijeni svoje životne stavove i prioritete. To možemo učiniti samo životom za evanđelje, ako smo i sami učinili zaokret od svijeta prema Kristu. S njim i za njega možemo i trebamo biti neustrašivi svjedoci vjere u svijetu.