Šezdesetosmogodišnja Marija i sedamdesetogodišnji Stipan Tolorić iz Sonte u svojoj kući pokušavaju zaustaviti vrijeme. U Sonti su, ali ne još zadugo, sinovi: četrdesetogodišnji Nikola s djecom i tridesetpetogodišnji Tomislav sa suprugom Ivanom i tromjesečnom kćerkom Lucijom. Kći, četrdesetpetogodišnja Svetlana, od prve polovice devedesetih godina prošloga stoljeća s obitelji živi u Hrvatskoj. Kućedomaćin Stipan potomak je starih salašarskih obitelji, po djedu i baki s majčine strane četvrta, po očevoj grani treća generacija, do 1973. godine bio je salašar. Od trada, odnosno od ženidbe, sa suprugom Marijom svija novo obiteljsko gnijezdo u centru sela, u velikoj kući udaljenoj dvjestotinjak metara od crkve.
Odani paoršagu
Marija i Stipan na pragu starosti, oslonjeni jedno na drugo, s mjesečnim prihodom od sramnih 11.000 dinara poljoprivredne mirovine, pokušavaju još pomalo raduckati ono što su punim srcem radili cijeloga života.
»Potječem iz stare salašarske obitelji, paor sam cijeloga života. Rođen sam na djedovom salašu u Đurkišu, a po povratku oca s odsluženja vojnoga roka preselili smo se na salaš njegovog oca u Mezevcu. Tamo smo živjeli dok otac nije izgradio svoj salaš na istom potezu, od djedovog nas je dijelilo svega par lanaca oranice. Na očevom salašu proveo sam najljepše momačke godine. Volio sam miris zemlje, skupa s ocem radio sam s puno volje. Otac je, za razliku od mnogih tadašnjih paora, bio dosta naprednih shvaćanja, pa smo među prvima u selu kupili traktor, a već kroz godinu-dvije i sve priključke koji su nam bili potrebni. Nakon ženidbe, 1973. godine, Marija i ja smo se osamostalili. Mladi i poletni, puni vjere u ono što radimo, nastavili smo s paoršagom. Kako su već došla neka nova vremena, tehnika je sve više osvajala naše domove, a nije bilo izgleda da će salaši uskoro dobiti struju, riješili smo se zbog buduće djece preseliti u selo. Kupili smo kuću u kojoj živimo i danas. Kako se da vidjeti, kuća je velika, s puno prostorija. Velika je i okućnica, tako da smo bez problema izgradili sve objekte, potrebne za uzgoj sitne i krupne stoke, smještaj hrane, traktora i priključaka. Najiskrenije, očekivali smo da će u njoj kroz cijeli naš život odzvanjati dječji smijeh«, kaže Stipan.
»Sad, kad smo došli u neke problematične godine, lijepo nam je i što nam je crkva tako blizu. Oboje potječemo iz vrlo pobožnih obitelji i iskreni smo vjernici otkad znamo za sebe«, dodaje Marija.
Sunovrat poljoprivrede
Sve do potkraj osamdesetih godina od poljoprivrede se dobro živjelo. Tržište je bilo dobro uređeno, nije bilo nikakvih problema prodati svoje proizvode. I, za razliku od današnjih godina, već u sjetvi pojedinih usjeva znalo se kolika će biti otkupna cijena u žetvi. Isto tako bilo je i s tovnom stokom i u proizvodnji mlijeka. Jednostavno, bilo je sigurnosti u tom poslu, pa čovjek nije žalio sebe i svoj uloženi trud.
»Obrađivali smo svojih 17 lanaca zemlje, ratarski proizvodi bili su nam osnovni prihod. Uvijek smo držali nekoliko krava i dvije do tri krmače, pa je u kućnom proračunu bilo i dodatnih prihoda od prodanih prasića i po kojeg teleta. Od svega toga jedna obitelj poput naše živjela je vrlo solidno. Izrodili smo troje djece, 1975. Svetlanu, 1980. Nikolu i 1985. godine Tomislava. Točku na životnu idilu nas paora stavio je pad Vlade Ante Markovića. Devedesete su, uz eksploziju nacionalizma na ovim prostorima, donijele i potpuni sunovrat poljoprivrede. Nestalo je svake sigurnosti glede plasmana kako ratarskih, tako i stočarskih proizvoda. Ratovi su prošli, tadašnjeg totalitarnog režima smo se oslobodili, međutim, poljoprivreda nam se ni do danas nije oporavila. Više je iluzorno i govoriti o nekom životu paora od obrade 17 lanaca zemlje i držanja nekoliko kravica i krmača. Došla su neka nova, rekao bih vučja vremena, više nema sitnoposjedničke poljoprivrede. Eto, Tomislav se od ušteđevine s drugih poslova, dakako u inozemstvu, pokušao vratiti na paoršag. Opredijelio se za svinjogojstvo, uz uzgoj ratarskih kultura potrebnih za ishranu stoke. Vrijedno je radio, izgledalo je da mu ide dobro sve dok svinje nisu dostigle komercijalnu težinu. Tada su nastali problemi. Organiziranoga otkupa po cijeni s burze nije bilo, a sumnjivi nakupci nudili su podcjenjivačke iznose, tako da je umjesto planirane zarade ostvario popriličan gubitak. Razočarao se na prvom koraku i riješio, skupa s Ivanom i Lucijom, otići iz ove države s bespovratnom kartom. Mislim da je na slične načine ova država otjerala puno mladih, stručnih i radinih ljudi. Nama starijima je nezamislivo prilagođavanje na nove uvjete, a od posla kojega sam s ljubavlju radio cijeloga života, redovito uplaćivao doprinose za socijalno i mirovinsko, ostala mi je više nego bijedna mirovina u mjesečnom iznosu od svega 11.000 dinara. Kad platimo mjesečne prinadležnosti, ne ostane nam ni za razdijeliti unučadima. Mislim da je to velika sramota za ovu državu. Sada bih više imao da sam novce, umjesto što sam ih uplaćivao u mirovinski proračun, ostavljao pod slamaricu. Sada bih imao lijepu zalihu za bezbrižnu starost«, kaže Stipan.
»Eto, ni djeca neće nastaviti našu obiteljsku paorsku tradiciju. Nikola je već od prije uposlen u Njemačkoj, a kroz nekoliko dana s njim odlazi i Tomislav, kojem je pronašao posao u tvrtki u kojoj radi i on. Kroz nekoliko mjeseci za Tomislavom će i ostatak obitelji, pa ćemo Stipan i ja dalje samovati, tugovati i iščekivati povremene dolaske djece i unučadi«, dodaje Marija.
Čuvari vjerske i tradicijske baštine
Tolorići su i pravi čuvari šokačke, kako vjerske, tako i tradicijske baštine. Među najaktivnijim su članovima KPZH-a Šokadija. Pjevački zbor je nezamisliv bez Marije.
»Pjevati volim, osobito naše stare, crkvene pučke napjeve. U mojoj obitelji uz prigodne crkvene napjeve su se proslavljali Božić i Uskrs. Sestre su mi pjevale u župnom crkvenom zboru, ja zbog mladosti nisam. Nakon udaje nisam ni imala vremena. Po osnivanju KPZH-a Šokadija pjevala sam u mješovitom pjevačkom zboru udruge. No, kako godine prolaze, sve nas je manje. Žao mi je što se polagano osipamo, nedostaju nam žene koje zbog narušenog zdravlja više nisu u stanju dolaziti ni na pokuse, a osobito na nastupe. Neke već pjevaju s anđelima i sve to nam je nenadoknadiv gubitak. Imali smo i dosta mlađih djevojaka, no, većina je zauvijek otišla iz Sonte, bilo u neku od gradskih sredina, bilo u inozemstvo«, kaže Marija.
»Ja volim šokačke igre, jedino me noge sve slabije slušaju. Bio sam svojedobno među osnivačima OKUD-a Ivo Lola Ribar, ali i 2002. godine među osnivačima KPZH-a Šokadija. U Loli sam bio nezadovoljan zbog uvođenja repertoara plesova mnogih naroda i narodnosti, nauštrb šokačkih tradicijskih igara. Stalno sam zastupao tezu da s ponosom svima i svuda trebamo pokazivati naše tradicijske nošnje i plesati naše tradicijske plesove, no prevladali su oni koji su forsirali koreografirani folklor, što je konačno i bio razlog izdvajanja dijela članstva i formiranja Šokadije. Po potrebi, još i danas odjenem svečano šokačko ruho i popnem se na pozornicu, ali sve rjeđe. Obolio sam, zglobovi me slabo slušaju, pa mi se aktivnosti u Šokadiji sve više svode, umjesto plesanja, na kuhanje«, završava priču umirovljeni paor Stipan Tolorić.
Ivan Andrašić
